30.10.2023., ponedjeljak
Trebaju nam bajke
| Svi su živjeli sretno do kraja života... koliko bajki završava ovako?... mnoge, možda sve... dobro je pobijedilo zlo, svi dijelovi slagalice vratili su se na svoje mjesto i cjelokupna slika prikazuje panoramu kojoj se svi nadaju... trebaju nam bajke i prije svega krajevi bez loših iznenađenja koji nas za ruku vode prema onom otoku vedrine na koji bismo jednom zauvijek željeli sletjeti... stvarnost je često, ako ne i uvijek, drugačija... sretan završetak prepuštamo filmovima kako ne bismo izgubili posljednje mjesto nade, barem one emotivne, ljudske... htjeli bismo zaustaviti vrijeme na fotografiji koja prikazuje nas sretne, s onima koji nas prate u životu ... život sazdan od ljubavi ali ne one apsolutne koju smo navikli pisati velikim L, čitati u knjigama, pričati, upravo, u bajkama... ljubav, međutim, koja se ne podrazumijeva i koja se svakim danom ponovno osvaja gestama, riječima, ponovnom potvrdom da je to uvijek izbor slobode za oboje, a nikada lanac koji veže i vuče volju i život na drugu stranu... ljubav koja se ponekad sastoji od kompromisa, koraka unatrag, a potom dva koraka naprijed zajedno... gradimo most na kojem se dvije obale svakim danom približavaju, svladavajući zamah rijeke života, njezine emotivne plićake, njezin mirni i spori tok prema moru onostranog... da, o toj ljubavi, onoj pravoj, treba govoriti češće: svaki dan, svaki put kad se sama njezina bit dovede u pitanje, jer nikada ne smije prevladati apsolutizam pojedinca, nego relativnost u dvoje... i kada naučimo ne uzimati to zdravo za gotovo, pronaći ćemo i oživjeti je pod pepelom poraza, tek tada ćemo istinski voljeti i neizbježno biti voljeni... 
fotka: moja...rovinjska glicinija |
- 09:32 -
Komentari (12)
