…svjetlo, iako slabo, pojavilo se kao čudo...
svjetlo smo pretvorili u riječi
koje ne smijemo zaboraviti…
riječi su to onih
koji poznaju duboku bol duše,
onih koji su patili skoro do smrti
ili priželjkuju da se to dogodi,
bol koja se riječima ne može opisati,
razumiju je samo oni
koji su je doživjeli…
riječi su to onih
koji su uspjeli preživjeti
u nadmoćnim naporima
i držeći se zubima i noktima,
uspjeli ponovno ugledati svjetlost
i idu za njom,
penju se uz bunar u koji su potonuli…
slušala sam jecaje,
naježim se kad ih se se sjetim
savijaju na dva dijela
dok ti se želudac ne slomi,
pluća zatvore,
te oštrice koje
neumoljivo ulaze u srce
dok ga ne
rasijeku na komade...
svjetlo, iako slabo,
pojavilo se kao čudo…

fotka moja...
|