Kao hvalospjev mislima

Neopisivi su osjećaji koje nosim u sebi dok držim olovku među prstima i prepuštam se da me ponese, ne razmišljajući više ni o čemu, slušajući samo tišinu i svoje srce... pišem po njegovom diktatu. Pogođena nezaustavljivom inspiracijom pišem hvalospjev svojim mislima koje teku, teku. Kao najčarobnija rijeka složi se stih, ne obraćam pažnju jesam li i koliko prenijela svoje emocije… pisanje je navika, potreba, želja, ostvarenje dalekog sna, bijeg od stvarnosti, ulazak u orošeno zrcalo imaginacije… ne zaključavam srce u okove jer ja sam sunce iza oblaka u moru uzburkani val ljubav koju nitko nikada neće umiriti… Svoja milovanja vjetru sam povjerila slatki mu osmijeh podijelila... A ti? koju masku nosiš?....hrabro koračaš ulicom pretvarajući se da ti je svijet zdrava jabuka vrlo često zaboraviš skinuti masku čak i kada si sam… dođe trenutak kada se suočiš s prazninom… to je unutarnja provalija koju posvećuješ sebi ... i štoviše... čuvaš tu vanjsku fasadu, trudiš se da ostane netaknuta, snažna, mirna… ako se žališ doživljavaš se kao gubitnik, depresivan, nepouzdan, dosadan… *** iza tebe postoji prekrasan svijet… sačinjen od svjetla i boja… mirisa, boja i čari... ljubavi prema životu... prema čovjeku... ljubavi prema ljubavi.... prema slobodi izraza... p i š i… fotka: moja

- 17:04 -

Komentari (9) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.