04.01.2023., srijeda
Kad vjetrovi šute
| ...sva su naša proljeća u kapljicu zakotrljanu niz zamagljeni prozor skutrena na otisak prsta umočenog u sivu temperu suza se omakla po tragovima sjećanja uzdah razliven... *** u neproživljenim danima leptiri ožive, u mreži snoviđenja zapleteni ustreptalom vremenu nude nedohvatljive poljupce na otežalom klatnu nada uskrsava... kad nebo postane ružičasto vjetrovi se u valcer tišine okrenu iza oblaka viri lice nasmijanog anđela, nekim čudom zacijele krila ranjenih ptica, pogled letom je obojen na skršenim tugama izlistana nježnost niz prste slijevajući stihovi skladane melodije neprolaznosti kockicu nedovršenog mozaika tražim, bruji glazba uličnih svirača davno su umrli u napuštenom sjećanju i naramku duboke sjete... skupljam te po rasutom jutru, otkriti možeš ono najljepše što postoji, ne mogu nacrtati osmijeh iza zrcala u kojem ne vidim tvoje korake vraćam se na prapočetak sjećanja, brišem slagalicu kojoj nedostaješ, odlazim tamo gdje ispod jesenjih kiša vjetrovi šute... u razbacanim snovima, među oličenim zidovima misli, sebe nisam pronašla da ti dušu otvorim, obrisana večernjom plimom u tragovima na pijesku još jednom nestajem istiskujući posljednju alveolu ograničenom i prihvatljivom tišinom... 
ilustracija: Opatijska jedra - moja fotka |
- 08:56 -
Komentari (7)
