Vjerne moje

Iz svijeta tišine progovorih, dobih snage skinuti paučinu sa skrhanog srca, odškrinuti vrata duše i na suncu istkati vas poput melema s vama lakše je bilo pojaviti se među ljudima... riječi, vjerne prijateljice moje... lutah sama među zidovima otvarati se nisam smjela ni sebi, ni ljudima pod betonom tuge kapilare su pucale u krik vrisnuh rađajući stih ... u utrobi svojoj živjela sam sama, zatočena poput psa jedina je radost bila slušati druge koji zvižde ritmom valcera... daleko od svega daleko od svih, bol kričala, cviljela tugu ne uznemiravajući maslačka, koji je puhnut od vjetra svojom bjelinom vinuo se put nebeskih visina... riječi, prijateljice, vjerne moje... fotka: moja

- 10:11 -

Komentari (12) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.