11.08.2022., četvrtak
Kako je lijepo vidjeti vas opet
| Evo me nakon dužeg izbivanja iz blogerskog života… i sami znate da život nije ono što planiramo, već je ono što nam se događa… život prečesto nameće ozbiljne zadaće na koje treba odgovoriti, kad nam se te zadaće dogode prioriteti se premještaju, razvrstavaju, promijene mjesto u nama se događaju promjene, navikavamo se na nove diktate, borimo se, padamo, dižemo se, kližemo i ustajemo nekad s malim posljedicama a ponekad sa ožiljcima kojih se ne možemo riješiti nikada i nikako… Da se bez onog koga nema može to nam je svima znano… jednostavno, skoro dvije decenije blogiranja naučile su me mnogo a mnogo sam uspjela i zaboraviti, nema veze… Da je blog mjesto gdje cvjeta demokracija u punom smislu te riječi i to znamo, ali događa se da pobrkamo lončiće pa umjesto da živimo demokraciju sve pretvaramo u riječi anarhije koje nam baš ni u kom slučaju ne mogu poslužiti na čast… govorim iz iskustva, ne morate se sa mnom složiti… Da je blog ovozemaljska rajska livada osjetila sam nebrojeno puta , uživam čitati postove, ne biram teme, svaku vrednujem kao najbolju jer me usmjerava na razmišljanje… da je blog šarena laža shvatila sam kad sam pročitala neke laži koje se nikome ne bi dopale… da je blog minsko polje osjetila sam kad sam sebi dala slobodu i u jednom komentaru napisala ono što mi je srce diktiralo… umalo nisam pokošena na tom istom minskom polju gdje su me svojevremeno neki blogeri dizali u nebesa… sve je to ljudski i razumljivo… Kako bilo da bilo, rekoh, poslije pauze vraćam se svom blogu, odmorna ne, ali zadovoljna što sam na još jednu bitku sa životom stavila kvačicu i napisala: realizirano Hvala onima koji su me uspjeli razumjeti, rekoh da se može bez svakog koga nema, posebno hvala onima koji me nisu razumjeli, idem daje… Dokle ću stići kondukter mi nije rekao, važno da sam kartu dobila… ionako ja mogu sve što hoću i kako hoću, samo ne znam dokle ću…  fotka: moja |
- 16:02 -
Komentari (38)
