Zrcalimo se

Zrcalimo se u beskonačnoj samoći Svemira, toliko smo jedno drugome slični izgovaraš rečenicu do kraja, čiju sam riječ ja započela…. moju šutnju prevodiš riječju koja me iznenađuje uvijek se s čuđenjem pitam u koje smo nebo ucrtali toliku srodnost duša možda smo se poznavali prije nego što smo se upoznali... bilo je dovoljno rukovati se i nasmiješiti shvatili smo da si ti ja i ja sam ti i da je između nas sudbina ispisana nevidljivim bojama prošli smo sito i rešeto pregazili mora i doline preskočili zidove i planine nismo žrtve ni pogreške ni iluzije, jednostavno pripadamo posebnom dijelu Svemira... čudno, i ti tako misliš dijeliš moje stavove... pogledaš me... razumijem te... šutim...razumiješ me jedan smo plamen ja toplina, a ti svjetlo... u našim srcima živi bajka o srodnim dušama živi otkucajima naših srca koja pjevaju iste riječi... čudo prosvjetljuje naše duše koje izgledaju opijene jer su izabrane da blagoslove život u dvoje...

- 17:02 -

Komentari (8) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.