Ne mogu otići

Ni sama, ne znajući zašto, zavirujem u svoj kutak srca, među svoje slike, olovkom kopam po tom starom kovčegu duše, šetam mislima i otkucajima srca, škrinjicom svoga vremena. Nečujno hodam svojim riječima, ne dotičem crte, točke ni zareze bez disanja ili jedva dodirujući uskličnike samo hodam naslonjena očima ne ulazeći dublje u riječi, prozirna kao duh, lagana kao leptir, eterična, kao da visim s konca svijetlo crvene boje... *** ... bez buke, prelijećem stranice i stranice, stižem tamo, gdje je sve počelo, prvog dana jednog mladog proljeća prepoznajem poteze, prekrižene riječi, nagomilani splet uspomena, trenuci, trenuci, čekanja, riječi, riječi i još riječi... stacionarno putovanje, sve može stati ...unutar nekoliko riječi... *** Ne tražim ništa, nalazim sve, osjećam jasan osjećaj onoga što je ostalo nepomično od onoga što se promijenilo i čega više nema. Uz suzu i osmijeh, vraćam sam se u ulice koje poznajem, prepoznajem vrata i kućne brojeve, neka otvorena i neka zatvorena vrata… zastajem na mjestu gdje su neke ulične svjetiljke upaljene, druge prašnjave i zahrđale. Sjećam se svega, ovo je mjesto za bijeg, mjesto koje se ne zaboravlja, mjesto gdje sam te pronašla, gdje je sve počelo, mjesto iz kojeg ne mogu nikad otići... ilustracija: net planeta

- 09:42 -

Komentari (10) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.