Bili su moji

Sjećam se svojih prvih radnih dana u onoj istoj školi gdje sam i ja, kao učenica, sjedila u klupi. Bila sam uzbuđena kao prvašić koji prvi put ulazi u učionicu. Za mnoge je to bio ulaz u novi, nepoznati svijet, gdje je započeo put koji bi ih iskovao da postanu mladi odrasli ljudi. Sjećam se emocija s kojima sam se suočila, s novim razredima, sastavljenim od dječjih lica i pogleda, lijepih u svome nastajanju. Bili su tamo, osjećala sam njihovu radoznalost, nesigurnost, kod nekoga i strah od nepoznatoga. Ti mali veliki ljudi čekali su moje prvo obraćanje kojim ću im pomoći da se osjećaju dobrodošlima... Pratila sam njihova raspoloženja, netko se pokušavao sakriti iza prividne nemarnosti i pogleda koji je odavao nemir. Pokušavala sam ublažiti atmosferu tako što sam ih pozvala da ispričaju nešto o sebi i svojim najdražim igračkama. apsolutna t i š i n a ...onda jedna ruka podignuta, za njom druga pa i ostale ohrabrili su se, a ja sam počela ulaziti u njihove svjetove *** Danas pandemija opterećuje školski svemir. Moje kolegice i kolege imaju preveliku odgovornost... *** To još osjećam da... osjećam nešto začuđena puštam misli da teku samo trenuci topline ne riječi, već dobri osjećaji vrijeme u učionici grijali su me mali osmjesi još je draga pomisao na njih voljela sam ih i uživala s njima bili su moji

- 10:42 -

Komentari (8) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.