Kod mene je tako

*** Pandemijsko vrijeme...bijeg u prirodu je neminovan i poželjan Ne poričem, pandemija me je, eliminirajući projekte na kojima sam radila, promijenila... do sada me nije pohodila, hvala Bogu... tražim razloge za promjenu, ne mogu ih pronaći... Ono što je sigurno je da su se misli, ritmovi, ponašanja, čak i riječi promijenile... Ako su nekad emocije preplavile i mogla sam ih slobodno izraziti, sada me sputava iracionalan strah, a primitivni optimizam se pretvorio u strah od smjelosti... Ovdje je najprikladniji izraz za definiranje ovog čudnog trenutka upravo strah od smjelosti, u strahu od potrebe pokajanja zbog pretjeranog optimizma... To je kao da imaš neravan pod pod nogama koji se ljulja posvuda, nema čvrstih točaka, čak ni tamo gdje bi ih trebalo neminovno biti.... Stalni stresovi hrane ovo pandemijsko stanje i da bih se vratila na novo staro i promijenila, čekam da se opet nešto promijeni... I dok čekam, vidim svoju sretnu sliku koja se ogleda u izlogu, dok život zuji poput trkaćeg automobila.... kod mene je tako nekako...rekla bih, sve je b lj a k osim mojeg gastro kemijanja... ova je mirisna, zamamna i sočna, duša joj diše fotka: moja

- 15:26 -

Komentari (12) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.