Ono samo naše

Zbog tebe hodam između snova i kristala, trčim i dišem punim plućima slušam riječi, drhte u svakom atomu mojeg postojanja, izmišljam, lovim, sjedim na rubu vremena, čekam te, gubim se i tražim, želim te. Osjećam, s tobom mi duša diše, diže se i pada s mojih zapešća u hramove emocija i radost riječi me diže, zaustavljaju se u grlu, osjećam snažno njihov drhtaj i u srcu tvoja milovanja Tko je svaki trenutak našeg vremena razbio, ukrao svaki titraj srca, ne znam na kojoj raskrsnici, ti si mi se izgubio u svakoj misli, vraćam se, trčim brže da gledati mogu u kutove sjećanja Brišem svaku sumnju, zbog tebe prešla bih opet iste oluje, voljela, živjela i u tvojim očima umirala   Još uvijek razmišljam o usponima i padovima koje smo živjeli oštro je bilo trnje isprepleteno u kosi, pustoš u pustinji duše, osjećam ogrebotine koje nosim u sebi, beskrajnu bol odsutnosti, strah od života, boju tuge, krivudave pruge koje sam u nekim našim danima uspjela naslikati *** Čujem, duša mi vrišti glasnije od straha prekidala sam je mnogo puta, još uvijek ne vjerujem da želim zaboraviti ono nešto samo naše... ilustracija: net planeta

- 08:59 -

Komentari (6) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.