Odškrinuti prozor duše

Dišem....pišem...odškrinem prozor duše...dogodi se čudo... pisanje prepoznajem kao kreativnu i tihu aktivnost koja godi mojoj prirodi... divila sam se uvijek ljudima koji su hrabri i sposobni rekapitulirati dušu otkriti je svijetu u svom izvornom obliku bez zadrške... razgrćem sebe, otkrivam se hrabro i nije me briga kako ću biti shvaćena... najteže je bilo napisati i javno objaviti svoj prvi post...prvi put odgrnuti skriveno... osjećala sam se poput pčele koja poklanja med... pisati se može samo kad su osjećanja intenzivna... razumijeti napisano isto tako... osjećaji traže svoju afirmaciju i to je ono božansko što napisanu riječ čini vrijednom i lijepom... koliko samo bogatstva ima u jednoj jedinoj riječi... riječ ima jedno značenje, pjesnički izričaj diže je do pijedestala kraljice... ona zasija tek onda kad se poput dobre prijateljice druži sa drugim riječima i pretvara u slapove doživljaja koji putuju od čitatelja do čitatelja i izazivaju reakciju... osjećaj usamljenosti, očaja, ljubavi, nostalgije, tuge, strasti, čežnje poput lavine se slijevaju u nas čitajući se oplemenjujemo... znam ljude koji su teški, apatični, indiferentni, ravnodušni na sve što se oko njih zbiva... ali znam i to da sam osjetila njihovo buđenje kad su pročitali  jedan stih... poezija je poput ljubavi vječna, treba samo biti hrabar i odgrnuti površinu svoje duše, otkriti bogatstvo koje posjedujemo... i koliko god skromni bili lijepo je saznanje da je to bogatstvo naše... zato, kad ja pokušam slagati riječi, nemojte biti strogi kritičari, već od mene kopirajte hrabrost i ono što osjećate  iskažite riječima... otkrit ćete da ste veliki i vrijedni... eto, s ovim mislima sam se probudila i zapisala ih... ne trudim se razmišljati jesu li mi negdje misli pogrešne... jednostavno kažem da je ljudski i pogrešno misliti... a da li je nešto pogrešno ili je ispravno, to je već relativna stvar... *** I pjesnikinja ću biti,  zbog tebe samo bit ću  ona ludica izgubljena koja luta puteljcima i obroncima bez razuma tražeći te u svakoj kupini, na svakoj travčici, u svakom procvjetalom maku... Ne treba mi vino za opijanje opila sam se  onoga ljeta Gospodnjega kad si rekao da samo zbog mene svježi zrak ti treba za disanje i da sam ja  tvoje n a j s l a đ e voće. ilustracija: net planeta

- 08:45 -

Komentari (12) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.