10.03.2020., utorak
Kamen
|
Da smo kamen, kako bi lijepo bilo srce bi bilo kameno duša okamenjena i ne bismo znali što je tuga i ne bismo znali što je suza O kamen tvrdi mokri iz plavetnila morskog izranjaš ti stijeno napukla, izlokana bore što imaš, žulju prokleti, srebrnim se plaštem odijevaš. Da smo kamen, želje ne bi imali smijeh ne bi postojao i isto bi nam bilo da li nas kiša mije ili nas sunce grije. O kamene pjesmom vala u daleke pučine šalješ stvorenjima morskim na znanje da golete i tvoje rane vidaju morski vali. Da smo kamen svejedno bi nam bilo da li nas vjetar dere ili nas ljudska zloba pere. O kamene duše morske more ti šapuće i priča o tajnama dubine mora olujnom vjetru što zgromi i brod i mornare u njemu i žalost u domove mnoge. Da smo kamen tuđe nas nevolje ne bi boljele za tuđe nepravde, laži i pohlepe ne bi znali i domovina nas ne bi boljela i ognjište toplo ne bi tražili. O kamene ljubavi sjetne sve ljubavi u noći znadeš poljupce i riječi zanosne u neveru na moru prokletu što ljubav dvoje rastavi mornara s broda utopi. Da smo kamen ne bi nas boljele majke kojima su ostale prazne zipke sve bi isto bilo eh, da nam je kamen biti. O kamene žene žalosne kao kip na žalu stoji i moli za dušu u moru nestale, ljubavi njene jedine, biserne suze na licu njenom srebrni mjesec svjedoči. Da nam je kamen biti bili bismo čvrsti, postojani i snažni na svoju neosjetljivost ponosni i važni za druge bi bila zagonetna vječna klisurina Kada kažemo da smo kao kamen jaki puknemo u svilu nježnu pletemo stih, tanan, mekan ostaje samo san ostaje vječan, postojan i jak ostaje kamen naših želja snažan znamen. *** Duet pjesma napisali smo je zajedno pjesnik respektabilnog imena i ja ilustracija: net planeta 
|
- 11:16 -
Komentari (22) -
