...Free Mind...

Nisam dugo pisala taj blog...i neću ga više pisat...Jednostavno nema smisla...ko ni puno stvari...A i nevjerojatno je kako me riječi i postupci nekih ljudi,pa makar to bile samo sitnice,mogu tako povrjediti...na neki način i razočarati...natjerati me da se osjećam kao da ništa što ja napravim nije dobro...Ehhh...Zadnje vrijeme mi je sve koma...Već mjesec dana nisam spavala normalno...spavam malo i nikako...onda cjeli dan budem mrtva...A zašto?!?Zato što razmišljsm o nekim stvarima zbog kojih ne mogu zaspati,a po noći se budim iz noćnih mora i jednostavno ne želim više zaspati...Tako da...Odoh ja...Pozdrav...

Kako je bio dobar koncert jucer!!!Jedino mi je malo žao to sta prva dva bemna uopce nisam cula jer sam se raspricala...Ali bitno da sam cula KBO!!!HeHe...Pa...ovako...svirali su dosta dugo...rulje je bilo brdo...Prva liga...I svirali su samocu,ali su trazili dobrovoljce da pjevaju pa smo par nas i zapjevali...Ma super,super...Definitivno jedan od meni naj koncerta do sad...A trbuh me boli...Neznam kad sam se zadnji put tako nacugala da mi je bilo lose...A kad sam spavala proslu noc nekih 4 sata,onda isla u skolu...pa ravno poslje skole u Trst i Kopar...Pojela samo jedan panin...I onda isla van čim sam došla doma...Popila litru i pol bambusa plus sve ono što su mi dobri ljudi nudili za pit...HeHe...I jedan čovjek mi je dao kapicu od Djeda Mraza...veselo...veselo...Jos da ta glupa kiša nije tako padala...UuUuUuUu...Već vidim kako će 04.11. na Motusima i Barrakudi bit veselo...Jedva čekam...Hmmm...A kako mi je prokleti redar digao tlak!Baš smo se posvađali...Zamisli facu...on mene nece pustit van s Unionom...Gad jedan...Pa uvjek vratim bocu unutra!I onda mi je nešto nasrao u stilu da će mi uzet ti pivo...Ma gad glupi...Isto kad je bio kraj koncerta...Tamo nas je brdo bilo odispred...i kad je koncert završio on će nas gurat ća od tamo...Ma ok da smo nešto napravili...Ali samo smo tamo stajali...Ma...neću se sekirat s tim...




"Iako virus ptičje gripe postoji u prirodi, masovnim uzgojem dobio je priliku da ubije stotine milijuna životinja, kao i da se mutacijom prenese na ljude te zaprijeti mogućom pandemijom"

Kako me brine ta ptičja gripa...Imam filing da će se proširit jako...Strašno...U zadnjih par godina se stvarno može vidit koliko bolesti je mutiralo...To je u biti posljedica globalnog zatopljenja koliko ja znam...U biti je moje mišljenje da se čovijeku sve vraća...Nadam se da se virus neće proširiti...da će sve biti u redu...da će neki ljudi shvatiti da sav taj uzgoj peradi ne da nije samo nepotreban nego ca je i štetat...da se neće zaraziti ni jedan čovijek...da se nece vise zaraziti ni jedna ptica...i da će sve biti u redu...

I to je to od mene za danas...Sad se idem malo bacit na krevet jer sam baš bbbb... :) PoZdRaV!

Hmmm...McDonald's je simbol Američke uspješnosti?!?Pa meni ova slika baš i ne govori tako...E pa šta da kažem osim da mi se gadi McDonald's i opcenito sve velike multinacionalne kompanije!Bljak! McMurder's!Fuj!Ali tko voli neka izvoli!Ja znam da ja necu...!

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Napisao Jim Willis, 2001.