SUCK MY SCARS

Konačno je došao listopad. Limit Interneta mi se s 2 povećao ma 5 gigabajta. To slavim tako da sam danas skinila već 3 albuma s Interneta. Riot grrrl albuma da napomenem. Još nisam naišla ni na jedan Nirvanin koncert koji jako želim. Skužila sam koliko volim Sleater-Kinney. Super su. Nirvana i PJ Harvey dijele 1. mjesto. Hole i Sleater-Kinney drugo. Jučre sam mislila da ću jedva preživjeti. Nije trebalo biti tako loše. Ali osjećala sam se kao da nigdje ne pripadam. I to je trajalo i trajalo. Da sam ostala u Osijeku bar bi mogla ići s Dorom i Stjepanom u zoološki. Ovako sam trunila, a mislila sam da će biti zabano. Pouka - neću ići na skijanje. Ne, neću. Ostat ću opet sama u Osijeku, kao i preko ljeta. Mia i Dora će spavati kod mene svaku noći bit će zabavno. Ako i Mijini idu na skijanje s nama, onda ću ići. Trostruki rođendan, moja mama i njene 2 prijateljice. Slavlje u Mađarskoj. Moj brat, još 2 curice njegovih godina koje su mi se smijale zbog toga što volim Hello Kitty. Morala sam jesti meso za ručak. I to meso je imalo takav okus po mesu da mi se povraćalo. Jedino je juha od gljiva bila fina. U restoranu sam trunila dobra 2 sata. Onda smo konačno sjeliu auto. I mislila sam da će bar u gradu biti bolje. Slastičarna, to je bilo Ok. Samo se nisam mogla odlučiti šta da jedem. Ima krempita s karamelom gore, šampita, torta od malina, torta od višanja (obje s puno šlaga), piramida i sladoled. Na kraju sam uzela sladoled. Premalo, sladoleda mi nikada nije dosta. Kasnije mi nisu dali tortu od maline i krempite pa mi je to dodatno pogoršalo raspoloženje. Ovisna sam o slatkom. Doslovno. Nisu mi htjeli ni kupiti figuricu Mickey Mousea od marcipana. Onda smo negdje hodali (ja sretno slušala mp3). Naišla u Pečuhu na Hello Kitty trgovinu. Samo Hello Kitty stvari. Zaljepila se za izgog, trgovina nije radila. Moram otići tamo jedan radni dan. Na kraju nam je još ostao Arkad, veliki trgovački centar. Sat vremena sam kao trebala biti tamo. Na sreću, sama. Slušala sam Nirvanu i prvo sam gledala CD-ove. Mislim da ne moram napominjeti to da ništa nisam našla. Od svega šta slušam imaju samo Nirvanu. Pogledala filmove. Nemaju Mulholland Drive. Nemaju ni film o Frances Farmer. Nemaju ništa. Bila sam očajna. Otišla sam u trgovinu odjeće. Crveno-crna majica ne pruge. 4000 forinti. Nisam imala ništa novaca. A već imam 3 takve majice. Muvala sam se okolo i gledala sam starke. Bile su na snižejnu, ali nije bilo mog broja. Gledala sam starke još i još i samo gledala kakve sve boje želim. Ubijala sat vremena. Na kraju sam si kupila pizzu s koje sam morala skidati salamu. Kada je sat vremena konačno prošlo, išlo se kući. Počela me boliti glava i spavalo mi se. Ali ne mogu spavati u autu. Na povratu i nije bilo tako loše. Kćerka od te jedne prijateljice i ja smo šprdale motoriste kakve smješne kožne jakne s resicama imaju. Oko 8 smo konačno došli kući. Ošli smo oko 10.
Sada sam dopunjavala listu svojih CD-ova. Razmišljam o tome koliko je truda uloženo u kolekciju koju imam. Koliko novaca i koliko godina. Čudno je to. Sjećam se svega. Kako sam počela s seksističkim bendovima koje danas prezirem i Nirvanom. Kako sam nastavila s ovim novim punkom tipa Blink 182 i kako sam u 6. razredu postala potpuno opsjednuta Nirvanom. Pa sam bila u punku 70-ih. Ali sam slušala i velike rock bandove koje danas ne podnostim jer ih također smatram seksističkim. U 7. razredu sam počela s alternativnom. Tijekom 8. i 1. razreda sam sve više bila u tome. U 2. sam se potpuno predala. Sada nastavljam svoju misiju. Zadnjih dana sam napisala hrpetinu pjesama i sretna sam zbog toga, mada ih većina nema smisla. Glazba je hrpa buke. Nešto kao 50ft Queenie od PJ Harvey. Ne nalikuje ni na šta šta sam prije radila. Imam ideju za sve. U jako kreativnom sam razdoblju. Sada slušam (koji egocentrik) svoje stare demo snimke na gitari. Zapravo imam samo jednu. Ali slušam nju. Vrijeme kada sam tek dobila DS1. I to je zapravo hrpa akorda koji su mi u to vrijeme samo padali napamet. Baš se čuje da sam razmišljala dok sam svirala jer su akordi loše povezani. Mada i sama moram priznati da mi se kraj čak pomalo i sviđa. Možda ubrzo snimim još koju takvu "pjesmu". Naravno, opet sanjarim o tome da imam bend i da ja pišem glazbu za album, ali znam da se Evi ne bi dalo. Imam te koncerte u glavi. Da sviram i bacam se okolo i u publiku. I gađa mi se hranom. I pljuje mi se po mačizmu. I pljuje mi se po današnjem svijetu u kojem se živi. I podupirem djetinjaste stvari. I glazba mi postaje sve važnije u životu, ako je uopće moguće da postane više. Ne, vjerojatno nije. Glazba je jedino šta ima smisla. Glazba je ono šta me pokreće. Nešta šta jednosavno opisuje svaku moju emciju, i sve šta proživljavam. Glazba je druga ja. I mislim da glazba dosta govori o osobi. Mada nekada ne govori ništa. Ovaj post je o tome kako nemam inspiracije za post, mada sam je prvotno imala. Ovo je post o tome kako ne želim da me danas pita logiku. Kako želim biti glazbenica. O puno toga. O tome kako Courtney Love nije loša i o tome kako ja volim svirati. Prznanje da sam kao mala slušala seksističke bednove i da sam tek u 1. razredu započela sve stvari vezane uz feminizam. O tome kako mrzim macho tipove. O tome kako mrzim rap iz dna duše. Šta god mi drugi rekli, rep je rasna diskriminacija. A oni se kao bore protiv rasizma. Svako ko me poznaje da mi nije stalo do toga kakvu neko kožu ima ili koje je nacionalnosti i koje vjere i kojeg seksualnog opredjeljenja. Čak nije ni bitno jel muško ili žensko. Samo sam ipak našča više prijateljica nego prijatelja jer dečki jako rijetko razmišljaju kao ja. I taj rep, rep je rasizam. A seksizam još više. I da, možda ovo čitate i pitate se zbog čega je rep seksizam. Da, je. Potiče rasnu mržnju između crnaca i bjelaca, mada su mnogi bjelci prihvatili rep. Tretira žene kao seksualne robove. Mi smo tu samo za seks i produženje vrste. Trebamo im roditi SINA i abortirati KĆER. I onda tu su i te cure, sada malo da napadam i vlastiti spol, da ne ispada da sam seksistkinja ili da diskriminiram bilo koga. Žene su iste. One dopuštaju. Čak i uživaju svojim ulogama kurvica koje bi sve dale samo zato da imaju nabildanog muškarca koji će ih zlostavljati. One su žrtve mode. Ma, preživčana sam da bilo šta smisleno napišem.
U subotu sam bila s Miom u kinu. Klik - za savršeni život. Film je bio dobar, mada onog glumca nevolim. Ima jedan dio filma koji me jako naživcirao. Kada se žena sjeća njihove zajedničke pjesme, a on ju je zaboravio. Zašto se to pamćenje neke blesave zajedničke pjesme (koja je svirala kada smo se prvi put užvalili ili nešta) uvijek pripisuje ženama? To je tako glupo i jadno i seksistički. Ne, nikada se nisam užvalila i imam osjećaj da neću skoro. Ali mislim da neću pamtiti pjesmu koja je svirala za to vrijeme. Možda čak i ako je Nirvana ili PJ Harvey. A ja sam osoba kojoj je stalo do glazbe. Ili ipak nisam?! Sve to je hrpetina gluposti. I niko me neće uvjeriti da nije. Uvjerena sam da je. Kao što sam uvjerena da je vojska hrpetina muškaraca koji se bore za tuđe ciljeve. Možda nisam dovoljno sentimentalna ili sam samo glupa. Vjerojatno ću izbrisati ovaj post zbog toga što je glup. Ili neću, ne znam. Smušena sam i sretna sam i svakakva sam.

LISTA MOJIH CD-OVA (DODANI NOVI)