SUCK MY SCARS

Samopuzdanje, vjera u sebe i sve te gluposti... Nikada ih nisam imala. Oduvijek sam mislila da sam u svemu najgora i da ću sve zajebati. I uvijek bi sebe okrivljavala za svakave gluposti. Nikada se nisam osjećala bajno i predivno zbog sebe. Uvijek sam bila frustrirana sama sobom, čak i kada bi nešta dobro napravila. Sve je bilo super i odlično, ali to je meni samo bio kao neki pokazattelj da je svijet lažan i da ništa ne valja. Jer jednostavno ne znam cijeniti samu sebe. I godinama imam problema sama sa sobom. Jer jednostavno mislim da sam užasna i da u ničemu nsiam dobra i da mi ništa ne ide. I možete me hvaliti, a meni će samo biti neugodno i te gluposti. I da, taj manjak samopuzdanja i vjere me je skoro natjereao da se ubijem. Jer onako mislila sam da nisam dovoljno jaka da izdržim, nisam vidjela izlaz jer mi je čaša iz dana u dan bila sve manje puna. Sramila sam se sama sebe čak nekada toliko da sam se bojala izaći iz kuće jer sam se osjećal jako tjeskobno. Kao da me zrak pritiskao jer nisam mogla podnjeti činjenicu da će me ljudi vidjeti. Jer to je bilo doba velikih promjena. Promjenila sam sredinu, školu, sve i cijeli moj nekadašnji život je otišao u nepovrat. I to je nagore razdoblje mog života.
Nikada se nisam osjećala sjajno. I bila sam jebeno depresivna, onako užasno. A onda sam došla do te točke i konačno sam našla izlaz - jednostavno mi je postalo svejedno. I to je takvo olakšanje - kada ti je svejedno. Onako, kada možeš hodati školom sa šalom na glavi i naočalama koje ti ne stoje. Onako, to mi se radi, dosadno mi je i to ću napraviti. Eto, to glupiranje mi je pomoglo, barem malo. Mada i dalje nemam samopouzdanja ili bilo čega što liči samopouzdanju. I dalje se osjećam neugodno u razredu, ali više ne toliko zbog sebe. I dalje sam iskompleksirana svojim izgledom i to sve, ali ipak mi je bolje. Jednostavno volim se glupirati i pisati po ploči Pokemon himnu i slične stari i više mi nije bitno što me svi gledaju kao da sam prolupala. Ali, OK neču pisati o sadašnjosti, nemam inspriacije. Zapravo na jednom blogu sam čitala o samoubojstvu i malo razmišljam o tome. Mislim ne razmišljam o tom da se ubijem nego samo o tom činu i o smrti. Eto, kada imate kroničan manjak samopouzdanja samoubojstvo vam se čini kao jedini spas. I to je svjetla točak života - smrt. I godinama sam mislila da je to previše za mene, da nisam dovoljno hrabra da to napravim i da sam jebena kukavica. Nisam se mogla nostiti sa životom jer sam bila prevelika kukavica, ali opet bila sam i prevelika kukavica da se ubijem. Znam šta se mota po glavam ljudi koji se ubiju, mada ne znam kako je ubiti se. Možda čak znam i kako je prije nego što to naprave. Ali jeli njemu bilo žađ kada je povukao taj jebeni okidač? Je li i u jednom trenutku mislio da radi nešto pogrešno? Je li se pokajao? I gdje je sada?!?!?!?! Ne znam, eto, Kurt mi je ušo u glavu. Idem sad svirat i ispucat se.