It's not right, but it's ok
|
Prekinuli smo u petak, drito na veceri na godisnjicu, dogovorili se nesto kao u prijateljima neki "brake", distanca, malo jer ona je rekla da joj treba prostora, da treba opet naci sebe, da treba opet nauciti zvijeti sama. Nikada si nisam zamisljao da je to tako tesko, lagano depresija sora, i grozan osjecaj se uvlaci pod kozu, uzasan osjeca nemoci, i gubljenja jednog ogrmonog dijela zivota, jednog sigurnog oslonca zivot. Jucer smo se vidli, prvi put nakon 3 dana, to je nama jako puno, jer smo do onda svaki dan spavali skupa, bili skupa, bilo je toliko tesko se zadrzati na toj potrebnoj distanci koju je ona zamolila. Bio sam ponovno u stanu koji sam smatra svojim drugim domom, bio sam tamo i vidio svoje stvari, svoje poklone, sve uredno pospremljene, naš plan za uredenje stana lijepo pospremljen u kutiji. Istina i ja sam pospremio sve njene stvari, i nasu sliku, i sve sam pospremio na policu, ali tek kad vidis svoje stvari, poruke i pisma, pospremljene, lupite kaj se stvarno dogodilo, vidis da polako se cistis iz njenog zivota, i to je jako ruzan osjecaj, nemoci, gubitka i jos svacega. Ipak sam danas izvadio nasu sliku koju sam dobio za nase prvo valentinovo, to je jedina stvar koju sada imam. Gledam to njeno lice, rasplakao sam se danas kad sam ju izvadio. I tako ja gledam sada vec svoju bivsu zarucnicu, a trenutno svoju samo "prijateljicu" i drzim se na distanci, drzim se kao da je sve u redu, kao sve je cool, ponasam se samo kao prijatelj, dok zapravo nista nije cool, sve je u kurcu, gledam u te njene prekrasne okrugle smede oci, a sve u meni vristi poljubi ju, zagrli ju, a znam da je to zabranjeno voce... stojimo tako gledamo se i neznamo sta da kazemo kako da se ponasamo... na moju srecu ona je mene zagrlila... to je vjerovatno jedan od najvazniji mi zagrljaja u zivotu. Ulazim u stan, nesto laprdam, neznam vise ni sta, u tome trenutku samo su mi se usta otvarala, neznam sta je izlazilo iz njih, samo mi je ona bila u glavi, samo sam nju vidio. I takva totoalno cudna sitacija traje i traje, a cudna je zato jer mi nikada nismo bili u takvoj situaciji, nikada nismo bili prijatelji, cim smo se upoznali spavali smo skupa, nakon tjedan dana smo bili u vezi, za osam mjeseci zaruceni, nikada nismo bili na distanci, i sada da ju vidim i nemogu je zagrliti i poljubiti.... Pitala me dali razumijem zasto joj to treba, NE nerazumijem, ali to nije vazno jer ona kaze da joj to treba, a ja to takvo prihvacam, mozda ce neki mislit da sam papak, ali da su u takvoj situaciji mislim da bi tako postupili, i ja sam prije mislio da bi nakon tako necega nekog odjebao, ali ljubav radi cudne stvari.... kao sto kaze ona pijesma IT's not right, but it's OK |
