blog inspired
sparina
Kako još imam volje buljit u ovaj komp, ni sama ne znam. Možda zato jer onda imam manju grižnju savjesti što ne spremam konferenciju za ovu nedjelju, ili zato jer mi je preteško dovuć se do tv, ili zato jer nemam kauča na koji mogu leći jer smo sav namještaj vać otfurali u novi stan u koji ne zna nitko kad ćemo ući? Teško je reći. Al'eto da se bar na ovaj način malo izjadam. I podsjetim se svog materinjeg jezika kojeg nikad ne upotrebljavam, osim u mailovima (a i onda su tu uglavnom u điru kratice, tuđice i slang). A, kao, ovdje nisu. Whatever.
Ne znam kako, ali i danas sam uspjela izbjeći ples. A ja sam ona koja na njemu inzistira! Stvarno se pitam kako ću naći mjesta za neke važnije stvari u životu kad sad kad imam samo sebe i dečka ništa živoga ne stignem, ni na sebe jedva pazim. Ne hranim se pretjerano zdravo, jer nemam vremena, ili mi je pretoplo, ili mi se ne da samoj jesti (darling's away, again).. ne krećem se uopće, al'to je definitivno zbog topline. Zato je i ovaj blog ovako težak, sparan, ustvari - hej - svaka čast ako još neko od vas čita! 
Imam listu stvari koje moram napravit, a svaki dan te stvari sa liste samo premjestim na sljedeći dan i tako odgodim mali milijun sitnih stvari kojih se moram ulovit. Ovaj stan me izluđuje. Nisam mislila da je tako gadno. U filmu to sve izgleda ružičasto - žena vadi kutijice, sve već namješteno i počišćeno, ni traga prašini, kutijama s kojima poslije nemaš pojma kamo, kuhinja već na mjestu, sve tip top, oni relaksirani i smješkaju se sretno dok se zaljubljeno i zamišljeno drže za ruke i gledaju zalazak sunca. On the porch, possibly. Kojeg ja nemam, naravno. A neće se vidjeti ni zalazak sunca. Ali ljeti kažu da će barem kuhinja popodne imati sunca i to punih sat vremena - od pet do šest, šest i pol popodne, if I'm lucky. Na što nas život svede, na sve veće kompromise s kojima se mirimo dan za danom: ok, ne mogu kupiti peterokrilni ormar s kliznim vratima i svjetlom kakav sam oduvijek htjela? Samo trokrilni? Aha, trokrilni bez kliznih vrata? I bez svjetla. Tako na kraju dobijem ormar koji uopće nisam sanjala ni željela, ali ok - cijena je bila kul, poslužit će dok ne promijenimo! 
Al'opet. Neki nemaju ni to. Koliko ljudi nema krov nad glavom? Koliko ljudi nema svoj stan? OK, nemam ni ja, moja je samo 1/4! Ha, ha, kupaona i - ne diraj ormar! Ili možda bolje da čenđam ormar za onaj kutak u kuhinji u kojem ima sunca od 5-6 popodne? Bolje.
Najvažnije je ipak da je tu ljubav. Ah, luuuuv. 
E, toga zasad ima napretek. Zaljubljene oči ne vide ni ormar koji je prenatrpan jer obviously problem robe nije uopće riješen, ni nedostatak sunca i njegovog zalaska, ni pločice koje si htio mijenjati ali predmet tvog obožavanja nije, ni niz drugih stvari koje možda počneš uočavati jednom kad ode ona zaljubljenost, a dođe zanovijetanje. Pa zašto dođe do toga? Jer skužiš da si ustvari u gabuli i tražiš žrtvu na koju ćeš se iskalit! 
(Pretpostavljam! Jer ja sam, sjećate se, još uvijek zamazanih očiju)
Eto, odoh sad gledat tv, prošla me grižnja savjesti, prošla me volja analizirat svoj položaj u vremenu i prostoru, glavno da ja imam krov nad glavom, ko šljivi ormar. 
