INTRODUZIONE

Tata je oduvijek bio čudan. Na jedan način čak iskompleksirano čudan.

Arheolog.

Mislim, možete li uopće zamislite čovjeka u četrdesetima, s naočalama, kratke smeđe, ali već posijede kose, kako s nekim četkicama i kojekakvim drugim stvarčicama pažljivo i zainteresirano čisti nekakve iskopine? Smiješno. Ajde da je bar zgodan, ali…Neću više ništa reći.
Ponekad se zaista pitam zašto gotovo svake praznike provodim s njime.

Da, mama i tata su rastavljeni.

Dogodilo se to još kada sam ja imala deset godina. Moja majka, Irina Filipescu, porijeklom je iz Rumunjske. Kada se rastala od tate, ponovno je uzela svoje djevojačko prezime.

U Rumunjskoj je živjela do svoje osamnaeste godine, i tada se odselila u Italiju, kako bi studirala. Naime, zanimao ju je talijanski jezik, a sada je njezino zanimanje upravo to - profesorica talijanskog jezika.

Sada u Rumunjskoj, zapravo, u Constanti, gradu na obali Rumunjske, živi moja baka Olga. Djed Constantin (dobio je ime po gradu u kojemu je rođen), je umro od srčanog udara prije četiri godine, i tako je baka ostala sama. Često ju mama i ja posjećujemo, posebno ja, ljeti, ili za Božićno vrijeme. Baka Olga je zaista posebna. Tako je zovem odmalena. Baka Olga. Obožava me. Mazi me i brižno pazi.

Jedino što me smeta kod nje je to što u vlastitoj kući ima osam mačaka, no, pravo je pitanje ima li ih zaista osam, ili malo više. Zato, svaki puta kada s njom idem u trgovinu, kupimo nekoliko vrećica Whiskasa i Kitekata. Strašno. A svi misle da sam ja ta koja nije normalna.
No, izuzev toga, bakica je zaista kul. Čak me i uči rumunjski jezik!

Moja majka ima dugu plavu kosu, dosta je visoka, i ima kristalno plave oči. Očito je na koga sam. Temperamentna je osoba, dosta stroga, ponekad i velika svađalica, ali i grozno gunđalo. Uporna je.
U Italiji, točnije, u Genovi, gdje je živjela i studirala, upoznala je tatu, koji je u to vrijeme studirao areheologiju.

Zaljubili su se. Nakon četiri godine veze, vjenčali su se i započeli zajednički život. Oboje su prije vjenčanja završili studij. Kako u to vrijeme tata nije mogao pronaći posao arheologa koji mu je odgovarao, zaposlio se kao konobar, dok je mama počela raditi u osnovnoj školi. Nisu imali zaista bajan život, ali nisu se mogli ni žaliti.

Mome ocu ime je Antonio Balducci. Potječe iz velike talijanske obitelji, poznate po proizvodnji vrsnoga vina. Njegovi roditelji umrli su nakon vjenčanja mojih roditelja, baka Domenica oko tri mjeseca poslije, a za njom djed Lorenzo, šest mjeseci nakon bakine smrti.

Nijedno od njih nije me upoznalo.

Baka i djed ostavili su mome tati svoje imanje na Siciliji, točnije, u okolici grada Palerma. Kako je mama napustila posao zbog trudnoće, njih dvoje doselili su se na imanje.
Na kratko vrijeme nastavili su proizvodnju vina kako bi imali nekakav izvor prihoda.

I, nakon nekoliko mjeseci njihova zajedničkog života na imanju, kada je majka imala 23 godine, na svijet sam došla ja. Tada malena i kržljava, no, to me nije spriječilo da izrastem u visoki curetak. Na mamu nalikujem izgledom, čak sam ju stigla i visinom.

No, moja narav mnogo je drugačija od njezine.

Kuća na imanju zaista je velika. Moglo bi se reći, ogromna. Već od svoje četvrte godine imam vlastitu sobu, kupaonicu i nekakvu društvenu prostoriju u kojoj bih provodila vrijeme s prijateljima. Zapravo, sve prostorije mama je ispunila samo da se nas dvije ne bi osjećale usamljeno.

Kada sam navršila četiri godine, tata je primio ponudu za veoma važan posao. Ne konobara, nego arheologa. Tražili su od njega da pomogne u istraživanju nekakvih iskopina, točnije, potragom za kostima starih dinosaura, u središtu Afrike, ili tako nešto.

Prihvatio je posao, novac su mu odmah dali, a trebao se zadržati oko dva mjeseca. Mama je bila zadovoljna novcem, no, kada je tata odlazio na sve dalje i duže poslove, na druge kontinente, osjećala se zapuštenom i usamljenom.

Sa sedam godina krenula sam u školu. Nije me bilo strah, naprotiv; jedva sam čekala da se to napokon dogodi, jer mi je zaista bilo jezivo u onoj velikoj kući. Nisam se osjećala ugodno u njoj, pa sam se pokušala zaokupirati prijateljima, i školom. Doduše, ne odmah sa sedam godina, nego sa devet, deset, kada sam već polako i shvaćala da se odnos mojih roditelja zaista kvari.

Najbolja prijateljica postala mi je Niccoletta, djevojčica koja me jedina nije smatrala čudnom i suviše jezivom osobom da bi se družila sa mnom. Zvala sam ju Nikky. Uz mene je čitavo vrijeme bila kao velika podrška, i iskren prijatelj. Mnogo vremena provodile smo zajedno.

Majci je sve joj je više smetala tatina odsutnost, ali ništa nije htjela govoriti. Nije željela uništiti moje djetinjstvo. Čitavo vrijeme bavila se… hm… sa mnom. Ili eventualno velikim vrtom ispred kuće. No, kada sam ja navršila deset godina, nije više mogla podnijeti to da bude sama. Ja sam pronašla prijatelje, i mnogo manje vremena provodila sa svojom majkom. Ona je bila usamljena.

Zatražila je razvod.

Povlačenje po sudovima trajalo je dosta dugo, mama se odlučila preseliti kod svoje prijateljice dok sve to traje, ali me i dalje redovito posjećivala i provodila vrijeme sa mnom.

I, kada sam ja napunila jedanaest godina, sve to oko rastave napokon je završilo. Sud me je dodijelio majci. Roditelji mi nikada nisu ispričali zbog čega su se nadležni na sudu odlučili za upravo takvu odluku, a iskreno, nisam ni željela znati.

I, toga dana, pozvali su me u dnevnu sobu rekavši mi da mi imaju nešto važno za reći. I, zaista je bilo važno. Rekli su mi nešto što je preokrenulo čitav moj život.

Rekli su mi da sam vještica.

Ispričali su mi sve.

A, onda, kada sam ih pitala zašto mi prije nisu rekli ništa o tome, odgovor je bio:
„Dušice, ti to jednostavno ne bi shvatila. Bila si premalena.“

Majka i ja preselile smo se u London, kako bih ja mogla poći u Hogwarts, a tata je ostao na imanju. Zapravo, sigurna sam da i nije tako često na imanju, ali, kada su ljetni i zimski praznici, onda je. Zbog mene.
Osim kada idem baki Olgi u Constantu.

Moja prijateljica Nikky nikada nije saznala gdje sam. I to je jedino zbog čega se svaki dan grizem, i zbog čega mi je zaista žao.
Nitko od mojih prijatelja (uh, kao da sam ih i imala mnogo) ne zna i ne smije znati kada sam ja kod tate u Italiji.

Zar se ja svo ovo vrijeme nisam predstavila?

Hm… Čini se da nisam.

Moje ime je Iulia Aethel Balducci, i imam šesnaest godina. Prvo ime, Iulia, nadjenula mi je majka, a to je zapravo rumunjsko ime. Moje srednje ime, Aethel, nadjenuo mi je moj otac.

I, da, vještica sam, pohađam Hogwarts i na šestoj sam godini u domu mudrih.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.