sjedi sama u kutu. pred njom, u bijeloj šalici, nepopijeni gutljaji. uzima ih jednog po jednog, prati im put od usana do želuca. mir joj remete samo povremeni bljeskovi noćašnjeg sna: njegovo mrtvo tijelo u plastičnoj vreći na tavanu. sasvim slučajno ga je otkrila iza nekakvih gipsanih ploča.
u stvarnosti ga je napustila prije desetak godina samo zato što je osjećala da još mnogima mora biti dostupna. jebiga, ego joj je tada bio velik, a među nogama gorilo. sad bi se rado vratila. usrani stereotip o "ovoj pameti, a onim godinama" odbija se o unutrašnje stijenke lubanje. već dugo je znala da je to ne vodi nikamo i ponavlja si priču o sodomi i gomori i lotovoj ženi. biti stup soli nije je privlačilo. možda ga je san ubio jer ona svjesno nije mogla? sasvim nebitno.
pauza se bliži kraju. šalter je čeka. bistro staklo s rupom u sredini. jupa u glavi, jupa u zidu.