adventisti

01.11.2005., utorak

Preteče adventista sedmoga dana POVIJEST i sadasnjost

http://www.adventisti.hr/povijest.html

A. Preteče adventista sedmoga dana

Prvi "adventisti", to jest vjernici koji su žarko vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Petar je objašnjavao prividno odlaganje obećanog dolaska i upućivao na pripremu za taj događaj (2 Ptr 3,1-18).

Srednji vijek je obilježila Augustinova eshatologija. Ovaj biskup iz Hippoa, koga se smatra " najutjecajnijim misliocem zapadne intelektualne tradicije"1 strukturirao je povijest prema Kristova "tri adventa" - stvaranje, utjelovljenje i sudnji dan - pozivalo je da se kršćani ne bave samo početnim i prošlim događajima već i krajem povijesti. Uostalom, svu svoju teologiju zasnovao je Augustin na dva grada i prema toj teologiji pravi građani Božjeg Grada žive očekujući konačni advent. Također je podsjećao one koji su željeli odrediti kada će se Krist vratiti da je u Djelima 1,6.7 Krist čak i apostolima odbio otkriti kad će to biti: "Stoga je zaludno kad pokušavamo računati i ograničiti broj godina koje preostaju ovom svijetu, pošto iz usta Istine čujemo kako nije naše da to znamo".2

Preteče Reformacije kao Hus, Jeronim, Wycliffe i Valdenzi očekivali su da će Gospodin doći u slavi svoga Oca.3

Luther i Calvin, dva prva protestantska reformatora, stalno su naglašavali kako vrhunac povijesti svijeta nije samo stvaran već i jako blizu. Zato Luther izjavljuje: "Držim da posljednji dan nije daleko." i moli: "Pomozi nam, dragi Gospodine, i ubrzaj dan svog drugog dolaska da bismo se izbavili od ovog zlog svijeta?"4 Calvin kaže da trebamo "čeznuti za Gospodnjim adventom?" Svjestan da mnogi nemaju tu želju, on savjetuje: "Teško si ga, zato, našoj ludosti, koja tako vlada nama da nikad ozbiljno ne razmišljamo o Kristovu dolasku, kojem bismo trebali posvetiti svu našu pozornost." S obzirom na značenje ovog događaja, "Sotona hvata crkvu izravno za vrat kad razara vjeru u Kristov dolazak".5

Calvin nije prognozirao vrijeme adventa kao Luther, niti je upao u iskušenje, tako uobičajeno u tom stoljeću, da izračunava apokaliptička vremenska razdoblja. Problem neposrednog adventa riješio je ovim riječima: "Rješenje je lako jer je blizu u odnosu na Boga, za koga je 'jedan dan kao tisuću godina' (2 Pt 3,8)".6

U Engleskoj sedamnaestoga stoljeća široka rasprostranjenost eshatološke nade javlja se kao glavni zaključak proučavanja puritanske literature. Učenje o Kristovom dolasku bilo je prisutno i na široj osnovi. Brojni komentari, objašnjenja, pamfleti i propovijedi klera svih razina nadopunjeni su djelima različitih laika iz širokih slojeva javnog i privatnog života. Od Jamesa I do Jamesa Usshera, od matematičara Johna Napiera i državnika Williama Alexandera, grofa od Stirlinga, do pjesnika sedamnaestog stoljeća Johna Donnea, Georga Withera i Johna Miltona, adventna nada je izražavana sjajno i snažno. Spremnost kojom je crkva kao cjelina prihvatila nadu u Kristov dolazak jedan je od razloga topline duhovnog života tako karakteristične za puritansku eru.

Škotska je dala dojmljivi popis teologa koji su se posvetili ponovnom isticanju novozavjetne eshatologijske nade. James Durham, William Guild i David Dickson bili su sveučilišni profesori u Glasgowu na sveučilištu Aberdeen, Glasgowu i Edinburghu; njihovi spisi pokazuju duboko zanimanje za događaje posljednjih dana.

Tako je početkom devetnaestog stoljeća temeljito proučavanje biblijskih proročanstava iz Knjige proroka Daniela i Ivanovog Otkrivenja navelo brojne bibličare na zaključak da se približava kraj proročkih razdoblja. Manuel de Lacunza, isusovac rođen u Čileu, proučavao je Bibliju dvadeset godina prije no što je napisao La venida del Mesias en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i veličanstvu). Lacunzino djelo preveo je londonski propovjednik Edward Irving, i predstavio ga na biblijskoj konferencije u Alburyju u Engleskoj 1826., na kojoj suprisustvovali svećenici i propovjednici iz različitih crkava. Uskoro se u brojnim kršćanskim crkvama iznova počelo propovijedati o Kristovom ponovnom dolasku. Joseph Wolff, jedan od sudionika na konferenciji 1826. proputovao je zapadnu i središnju Aziju učeći da će Krist uskoro doći. U Švicarskoj je Francois Gaussen, 1837. objavljivao da je kraj svijeta blizu.

U Sjevernoj Americi je početak devetnaestog stoljeća bilo vrijeme velike vjerske revnosti. U ovome razdoblju "velikog buđenja" nastali su snažni inozemni misionarski pokreti, kao Američko biblijsko društvo. U državi New York 1816. William Miller je otpočeo s pažljivim proučavanjem Biblije u vezi s proročanstvimai Kristovim dolaskom. Nakon dvije godine istraživanja zaključio je da će prema proročanstvu u Danielu 8,14 za oko dvadeset i pet godina Isus ponovo doći. Miller je proveo još pet godina istražujući i ponovno ispitujući razloge za i protiv svog vjerovanja. Tako se osvjedočio ne samo u blizinu Kristova dolaska nego i u obvezu da drugima prenese što je vjerovao. Od listopada 1834. do lipnja 1839. Millerov dnevnik bilježi osam stotina predavanja održanih kao odgovor na izravne pozive.

Svi ovi izričaji vjere bili su u biti utemeljeni na Isusovom obećanju: ?Ponovno ću doći.? (Iv 14,3 - DF)

B. Mileritsko veliko razočaranje

Miller je naučavao da će kraj svijetu doći 1843. godine. U ljeto te godine bio je razočaran što Krist nije došao, ali je pozivao vjernike da ipak nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. Novi je datum za Kristov drugi dolazak 22. listopada 1844. izračunao Samuel S. Snow (1806-1870)7 na osnovi židovskog Dana pomirenja u sedmome mjesecu desetoga dana karaitskog židovskog kalendara.

Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama ponovno očekujući Kristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočaranju pridodano je ismijavanje. Nakon velikog razočaranja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale u mišljenju zašto Krist nije došao. Manja je skupina bila uvjerena da je imala pravo što se tiče događaja i vremena, ali su smatrali da nisu razumjeli način Kristova dolaska. Počeli su tumačiti Kristov dolazak kao "duhovni" događaj. Nazvani su "spiritualistima" a mnogi od njih postali su šejkeri (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, ali su ponovno doživjeli razočaranje. Jedna je skupina tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači adventista sedmog dana. Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. Umro je 1849.

C. Pioniri adventista sedmog dana

Najistaknutiji među pojedincima koji su proizašli iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Kršćanske adventističke crkve bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, nisu se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su bili duhovni baštinici istine i popravljači pukotina; ne inovatori već reformatori. Adventistički pioniri nisu izmišljali nova učenja, već su prihvatili kršćansku biblijsku baštinu ističući pritom nekoliko zanemarenih istina kao što su: Kristov ponovni dolazak, Njegovo posredništvo u spasenju i biblijsku subotu. Uz ove istine, naviještanje vječnog evanđelja Boga Stvoritelja, Spasitelja, Gospodara i Suca prema Ivanovom Otkrivenju 14, 6-12, formiralo je adventistički identitet u smislu ostatka kao proročke manjine onih koji "čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu." (12).

1. Joseph Bates (1792.-1872.)

Važan član utemeljiteljskog trija Joseph Bates - pomorac, reformator i propovjednik - rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bates je s petnaest godina otišao na more, da bi 1820 postao brodskim kapetanom. U njegovoj autobiografiji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i detalj kako na brodu kojim je zapovijedao nije dopuštao upotrebu alkoholnih pića, psovanje i pranje te krpanje odjeće nedjeljom. Osrednje imućan Bates se 1827. nastanio u Massachusettsu, krstio u Kršćanskoj crkvi, čiji je član već bila njegova supruga Prudence i mirno živio kao poduzetnik s velikim zanimanjem za građanska prava, uključujući trezvenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje. Svidjela su mu se Millerova predavanja i sam ih je širio.

Nakon razočaranja milerita Bates je nastavio propovijedati o drugom Kristovom dolasku, ali imajući na umu da "o tome danu i času nitko ne zna?" (Mt 24, 36). Omiljene teme bile su mu Isusovo posredništvo u nebeskom Svetištu iz Poslanice Hebrejima, biblijska subota i uvjetna besmrtnost. Bates je 1849. otputovao u državu Michigan, a 1852. trajno se nastanio u Battle Creeku. Od 1855. pa na dalje sjedište adventističkog djelovanja bilo je u Battle Creeku. Tijekom godina oblikovanja Crkve Bates je pozivan da predsjedava zajedničkim poslovnim sastancima. Predsjedavao je sjednici 1860. na kojoj je prihvaćeno ime adventisti sedmog dana. Također je predsjedavao organiziranju Michigeneske konferencije adventista sedmog dana 1861. Bio je omiljeni govornik na evangelizacijama koje su održavane pod velikim šatorima. Umro je u 80. godini života.

2. James Springer White (1821.-1881.)

Rođen je u Palmyri, u državi Maine, 1821. godine. James White je bio učitelj u školi. S petnaest godina krstio se u crkvi Christian Connection (Kršćanska veza) a 1842. prvi je put čuo Millerovu propovijed. Nakon rukopoloženja za propovjednika u svojoj crkvi 1843. krenuo je navješćivati Kristov skori dolazak. Još prije razočaranja James je sreo Ellen Harmon. Njihova se veza, međutim, razvila kasnije dok su se zajedno borili protiv fanatizma u redovima razočaranih milerita. Vjenčani su 1846. u Portlandu, u državi Maine. James se potpuno posvetio propovjedničkoj službi. U srpnju 1849. počeo je izdavati časopis Present Truth (Sadašnja istina), a godinu dana kasnije Adventist Review (Adventistički pregled) koji je i danas službeno glasilo Generalne konferencije adventista sedmog dana u tjednom izdanju. S Jamesom na čelu, kao prvim voditeljem izdavačke djelatnosti, 1861. osnovana je izdavačka kuća Review and Herald, a u lipnju 1874. počeo je s izdavanjem časopisa Signs of the Times (Znaci vremena) u Oaklandu u Kaliforniji. Tri puta je James White izabiran za predsjednika Generalne konferencije. Neprekidni rad u administraciji, kao i u uredničkom poslu i putovanjima narušio je Jamesovo zdravlje. Umro je od napada malarije 6. kolovoza 1881. Pokopan je u grobu obitelji White na groblju Oak Hill u Battle Creeku.

3. Ellen Gould (Harmon) White (1827.-1915.)

Punih trideset i pet godina Ellen i James White zajedno su gradili svoju obitelj i Crkvu. Adventisti sedmog dana prepoznaju Ellen White kao Gospodnjeg vjesnika, primatelja jedinstvenog i plodnog dara proroštva.

Harmonovi su temeljito pristupali religiji. Ellenin je otac Robert bio đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi. Millerovim su predavanjima prisustvovali 1840. i prihvatili vjerovanje da će Isus uskoro doći. Ellen je 1842. krštena uronjavanjem u Metodističkoj crkvi. U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen se našla u domu svoje prijateljice s još četiri djevojke na molitvenom sastanku. Za vrijeme molitve sedamnaestogodišnja Ellen doživjela je svoje prvo viđenje u kojem joj je bilo prikazano putovanje vjernih prema nebu: koračali su uskim putem prema nebeskom gradu očiju uprtih u Isusa. Ellen je također vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novoga Jeruzalema.8

Kad je Ellen ispričala drugim vjernicima što je vidjela, svi su se ohrabrili. Poticali su je da govori i piše o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. Gospođa se White nikada nije nazivala proročicom već jednostavno "Božjom sluškinjom", što je zapravo cilj učeništva u duhovnom iskustvu svakog vjernika. Bibliju je uvijek držala konačnim i isključivim autoritetom po kojem treba prosuđivati njenu službu i svako drugo duhovno iskustvo. Rekla je da su njeni spisi , "manje svjetlo koje upućuje ljude i žene većemu svjetlu, budući da malo pozornosti obraćaju Bibliji."9 - Sveto pismo. Njena viđenja nisu bila neki ezoterični zanosi, već fenomeni opisani u Bibliji preko kojih Bog objavljuje aktualne istine u nekom vremenu. Poučeni Isusovom uputom kako se pravi proroci razlikuju od lažnih, "po njihovim rodovima" (Mt 7,15-20), slobodni smo smatrati njenih 40 knjiga (skoro 100 knjiga kao kompilacijska djela) i oko 5000 članaka, majčinstvo nad četvero djece te neumorno propovijedanje, poučavanje i ohrabrivanje nezaobilaznim rodovima koji svjedoče u prilog njenom izuzetnom poslanju. Danas se smatra najprevođenijom spisateljicom u povijesti literature.

S oklijevanjem je počela ići od mjesta do mjesta iznoseći svoje svjedočanstvo. Na jednome od ovih putovanja susrela je mladog adventističkog propovjednika Jamesa White. Vjenčali su se 1846. a četvero im je djece pružilo radosti i izazove roditeljstva. Henry je bio prvenac i umro je u sedamnaestoj godini od upale pluća. James i William su odrasli i bili velika pomoć svojim roditeljima. John je umro nakon samo nekoliko mjeseci. Pisma koja je pisala svojim sinovima opisuju najveću brigu i žalost majke koja je bila prinuđena ostavljati svoje dječake njegovateljicama dok je putovala s mužem. Međutim, njezini dnevnici i pisma pokazuju je kao majku i domaćicu koja ima vrt, šije odjeću i posjećuje svoje susjede. Dom Whiteovih bio je skloništem za putujuće propovjednike, za mlade željne obrazovanja i za osobe u nevolji. Nakon suprugove smrti posjetila je Europu i Australiju. Umrla je 1915. godine u 89. godini života, pet mjeseci nakon što je pala i slomila kuk.

D. Početci obrazovnog i misijskog djelovanja

Na osnovi devet članaka statuta 1863. osnovana je Generalna konferencija adventista sedmog dana kao najviše upravno tijelo Crkve. Zasjedanjem je predsjedavao J. M. Aldrich a prvi je predsjednik bio John Byington, tajnik Uriah Smith i blagajnik E.S.Walker.

Prva adventistička odgojna ustanova bila je zdravstvenoga tipa i otvorena je 1866. u Battle Creeku. U Zapadnom zdravstvenom reformnom institutu (Western Health Reform Institute) pacijenti su mogli upoznati načela zdravog načina života dok su se oporavljali od bolesti. Prve su godine bile obilježene financijskim teškoćama budući da liječnici nisu bili diplomanti dobro poznatih medicinskih škola. Kad je John Harvey Kellogg završio studij medicine na Bellevue Hospital Medical Collegeu u New Yorku i 1875. pridružio se osoblju, i situacija se promijenila. Godine 1877. dograđeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu stoljeća Sanatorij Battle Creek brojio je više od devet stotina zaposlenika. Godine 1874. osnovan je Battle Creek College.

Ubrzo dolazi i do misijskih djelatnosti. Michael Belina Czechovsky (1818-1879), katolički svećenik iz Poljske, prvi je donio adventizam u Europu 1864. ali on nije bio poslat od Crkve koja se još nije ni pravo organizirala a kamoli imala razrađenu misijsku strategiju. John Newins Andrews (1829.-1883.) bio je prvi misionar kojega su adventisti sedmog dana službeno poslali u inozemstvo. Na putu u Švicarsku Andrews se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpoolu. Tu je posjetio adventističke vjernike i održao javnu evangelizaciju. Međutim, njegova najveća strast bila je pisanje, budući da je, prema vlastitom priznaju, bio znanstvenik sa slabom fizičkom konstitucijom. Godine 1876. u Bazelu je osnovana nakladnička kuća. Andrews je plodonosno pisao duhovna štiva na engleskom kao i na njemačkom i francuskom jeziku.

Skupina misionara, predvođena S. N. Haskellom, otplovila je 1885. godine u Australiju. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine. Godine 1888. Abram La Rue djeluje u Hong Kongu. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, kamo je otišao u potrazi za dijamantima. Ubrzo mu se pridružio drugi Južnoafrikanac, Pieter Wessels.

Krajem devedesetih godina misionarski je brod Pitcairn, financiran darovima adventističkih crkva u Americi, stigao na otok Pitcairn u Pacifičkom oceanu kamo je donio literaturu koju je poslao Jame White. John Tay, po zanimanju tesar, proveo je 1886. pet tjedana na otoku Pitcairnu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijsko učenje o suboti.

Dva su kolportera 1893. počela prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Georgia Burrus, prva misionarka koju je Crkva službeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Calcuttu, a sljedeće godine je osnovala školu za djevojke. Godine 1894. premijer kolonije Capa, Cecil Rhodes, dodijelio je Crkvi 4800 ha zemlje blizu Bulawayoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi College. Prije kraja stoljeća osnovan je Avondale College u Australiji, River Plate College u Argentini i Seminar Friedensau u Njemačkoj.

E. Reorganizacija Crkve

1900. godine bilo je gotovo 80 000 krštenih adventističkih vjernika u svijetu i oko 1500 propovjednika i djelatnika u mjesnim crkvama i ustanovama. Potreba za administrativnom reorganizacijom bila je očita. U to je vrijeme uprava Crkve bila u Battle Creeku, u državi Michigan, zajedno s nakladničkom kućom, koledžom i sanatorijem. Iako se smatralo da će proširivanje organizacijeuzrokovati odvajanja i rasulo, Ellen White se zauzimala za decentralizaciju crkvene uprave. Najveći pomak prema konačnoj organizacijskoj strukturi Crkve postignut je na zasjedanjima Generalne konferencije 1901. i 1903.

Uslijedilo je šest značajnih promjena nakon zasjedanja 1901: (1) organizirane su unije konferencija, (konferencije su već postojale); (2) institucijama upravljaju lokalne crkvene vlasti; (3) pri Generalnoj konferenciji se osnivaju odjeli, kao što su misijski odjel, subotnja škola, obrazovanje i školstvo, nakladničko djelo itd.; (4) mijenja se sastav upravnih odbora u koje se biraju predstavnici iz različitih područja; (5) lokalno polje organizira svoje djelovanje; (6) Glavni odbor Generalne konferencije sastavljen je od predstavnika iz cijeloga svijeta. Arthur G. Daniells postao je prvi predsjedavajući reorganiziranom odboru. Godine 1902. Daniels je nadzirao premještanje glavne uprave Crkve iz Battle Creeka u Washington, D. C.

Iz brojnih povijesnih dokumenata o reorganizaciji citiramo samo jedan stavak Ellen White o ovom predmetu objavljen 1904:
"Svaki vjernik crkve ima pravo na jedan glas u izboru crkvenih službenika. (Mjesna) crkva bira službenike konferencija. Zastupnici koje su izabrale konferencije biraju službenike unija konferencija, a zastupnici koje su izabrale unije konferencija biraju službenike Generalne konferencije. Ovakvim uređenjem svaka konferencija, svaka ustanova, svaka crkva i svaki pojedinac, bilo izravno ili preko predstavnika, ima glas u izboru djelatnika koji nose glavne odgovornosti u Generalnoj konferenciji."10

F. Adventisti sedmog dana u dvadesetom stoljeću

Ratovi su uzrokovali poremećaje u svijetu pa i u Crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno težak za europske adventiste i misije u Africi kao i Južnoj Americi. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Europi su se ponovno počeli glasati ratni pokliči. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pružanje pomoći Crkvi u Europi. Unatoč svemu tome Kršćanska adventistička crkva je rasla po cijelome svijetu.

Od oko pet tisuća odraslih krštenih vjernika 1870. Crkva je narasla na jedanaest milijuna u 2000. ne računajući djecu i prijatelje u crkvama. Od 230 zemalja na popisu Ujedinjenih naroda adventisti imaju ustanovljenu crkvenu djelatnost u 205 zemalja. Crkva je organizirana u 12 svjetskih ogranaka (divizija) Generalne konferencije, 90. unija, 483 konferencije.

Misijski program Adventističke crkve, koji je počeo slanjem J. N. Andrewsa u Švicarsku, danas teče u mnogo pravaca. Više misionari ne dolaze samo iz Sjeverne Amerike. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teološkom seminaru pri Sveučilištu Andrews. Crkva se služi mnogim i različitim metodama u objavljivanju cjelovitog evanđelja. To može biti tako privatno kao posjet susjedu ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju tisuće. Spomenimo samo glavna područja djelovanja:

1. Nakladničko djelo

Tisak je bio i ostao od vitalne važnosti za širenje adventizma u svijetu. Već su ranije spomenute prve publikacije u Americi, a prva prekomorska publikacija bio je francuski časopis Les Signes des Temps (Znaci vremena), koji je u Bazelu počeo izlaziti 1876. U mnogim su zemljama knjige i časopisi donijeli prvi glas o adventizmu. Na primjer, 1879. vijest je došla do njemačkih useljenika u Santa Catarini u Brazilu preko primjeraka časopisa Die Stimme der Wahrheit (Glas istine), poslanog poštom iz Battle Creeka. Kolporteri su po svijetu raznosili knjige i časopise, na primjer: La Rue u Hong Kongu (1888.), Arnold u Antigui (1889. ili 1890.), Lenker i Stroup u Madrasu u Indiji (1893.), Davis i Bishop u Čileu (1894.), Caldwell na Filipinima (1905.).

Prema podatcima za 1998. godinu adventističke publikacije - uključujući knjige, časopise i brošure kako za vjernike Crkve tako i za evanđeoski rad - tiskane su na 272 jezika i narječja. Te iste godine pedeset i sedam nakladničkih kuća u svijetu proizvelo je 285 časopisa, a ukupna vrijednost prodane literature dosegla je gotovo 114 milijuna US dolara. Na više od 24 400 literarnih evanđelista krajem 1998. godine, 4680 su bili studenti koji su na taj način zarađivali za školarinu.

U Hrvatskoj se izdaju tri časopisa, jedan stručni teološki časopis i oko tridesetak knjiga godišnje. Adventistički pregled - službeno glasilo Crkve; Znaci vremena - časopis za evangelizaciju; Odjek - časopis za mlade; i Biblijski pogledi - stručni teološki časopis u izdanju Adventističkog teološkog fakulteta.

2. Radio i televizija

Adventistički evanđelist H. M. S. Richards je 1926. godine prvi put nastupio preko radija, pojavljujući se povremeno na lokalnim radijskim postajama u Kaliforniji. 1942. radio Voice of Prophecy (Glas proroštva) prvi put se čuo s jedne obale na drugu. Te iste godine Voice of Prophecy otvorio je Dopisnu biblijsku školu u koju je već prvog mjeseca bilo upisano nekoliko tisuća slušatelja.

Adventist World Radio, AWR, (Adventistički svjetski radio) osnovan je 1971. i prerastao je u modernu radijsku mrežu koja emitira preko nekoliko satelita. Godine 1992., na pedesetu godišnjicu prvog emitiranja radija Voice of Prophecy, 133 biblijske škole na svijetu nudile su tečajeve na 66 različitih jezika i dijalekata, a oko 2000 radijskih postaja emitiralo je programe na 36 jezika.

Godine 1950. William Fagal na jednoj njujorškoj postaji sa svojom ekipom uživo je išao na televiziju s emisijom Faith for Today (Vjera za danas), što je doista bila prva nacionalna religijska televizijska emisija. Faith for Today je 1963. bio prvi religiozni televizijski program emitiran u boji. Program je 1985. postao Lifestyle Magazine (Magazin načina života), s voditeljem Danom Mathewsom. Tijekom svih tih godina Faith for Today je svojim gledateljima nudio Dopisnu biblijsku školu, materijal za čitanje i vezu s lokalnim pastorima Crkve.

Spomenimo još dva adventistička televizijska programa koji su ušli u povijest medijskog djelovanja. George Wandemanov It Is Written (Pisano je) kontinuirano emitira od 1956., a C. D. Brooksov Breath of Life (Dah života), posebno namijenjene Afroamerikancima, u eteru je od 1973.

Za Hrvatsku su prve radio emisije emitirane 1971. na kratkim valovima iz Portugala. Danas se u Hrvatskoj tjedno emitira oko 50 emisija na lokalnim frekvencijama i jedna emisija mjesečno na nacionalnom radiju.

Religijski program na Hrvatskoj televiziji uredno bilježi događanja u Crkvi i povremeno emitira duhovne priloge u emisiji Mir i dobro.

3. Ciljana misija

S reorganizacijom 1901. prioritet je dobila misija za cijeli svijet. Od 1950. Crkva je poduzela odlučne korake prema sustavnom misijskom radu u svim dijelovima svijeta. Posebna pozornost posvećena je nekršćanskim područjima. Da bi se doseglo nedosegnute, načinjeni su misijski planovi.

S knjigom Ericha Bethmana Bridge to Islam (Most prema islamu), objavljenom 1950. godine, počelo je proučavanje kako se približiti muslimanima.

Godine 1955. osnovana je organizacija Hebrew Scripture Association (Udruženje za hebrejsku Bibliju). Njen je cilj bio prikazati evanđelje na načine koji bi bili privlačni za Židove. Četiri godine kasnije (1959.) u New Yorku je otvoren centar za Židove. Za židovske čitatelje redovno izlazi časopis Shabbat Shalom.

Centar za religijske studije Dalekoistočne divizije počeo je početkom devedesetih djelovati u Adventist International Institute for Advanced Studies (Adventistički međunarodni institut za napredne studije) na Filipinima.

Institut za proučavanje načina za naviještanje evanđelja hindusima osnovan je 1992. godine u Indiji. Slična organizacija, posvećena studiranju budizma i evangeliziranju budista počela je 1992. godine djelovati u Tajlandu.

Odjel za svjetsku misiju postao je 1966. šesti odjel Teološkog seminara pri sveučilištu Andrews u Berrien Springsu, u državi Michigan. Cilj mu je ne samo da studentima seminara ponudi predavanja iz misijskog rada već i da provodi intenzivno obrazovanje misionara koji se spremaju otići u dodijeljena im mjesta. Ovu drugu zadaću kasnije je preuzeo Institute of World Mission (Institut za svjetsku misiju) koji Generalna konferencija vodi na Sveučilištu Andrews.

U skladu s ciljanom misijom pripremaju se organizirani petogodišnji programi za evangelizaciju i rast Crkve. Program "Tisuću dana žetve" rezultirao je s 1 171 390 krštenja, kako je izviješteno na zasjedanju Generalne konferencije 1985. Program "Žetva 90" imao je za cilj udvostručiti broj pristupnika Crkvi u odnosu na prethodno razdoblje. Na kraju petogodišnjeg razdoblja izviješteno je o 2 490 105 krštenih. U područjima svijeta u kojima se vodi statistika, broj vjernika koji su se uključili u misijske djelatnosti povećao se za 76,4 posto. Nakon toga slijedi program "Globalna misija" koji postiže slične rezultate. Prema izvješću "Globalne misije" svakog dana osnivaju se 4,5 nove adventističke zajednice.

U Hrvatskoj Crkva djeluje prema Strategijskom planu djelovanja koji se donosi na izbornim saborima svake pete godine i koji sadrži misijsku izjavu i opis djelovanja. Misijska izjava za razdoblje 1999.-2003. ovako glasi: "Misija je Kršćanske adventističke crkve objavljivati svim ljudima vječno evanđelje u kontekstu vijesti trojice anđela iz Otkrivenja 14, 6-12, vodeći ih da prihvate Isusa kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodara te da tako zajedno rastemo poniznim služenjem i svjedočenjem". Kako ispuniti ovu misiju opisano je u šest točaka: 1) Upućivanjem na biblijsko poslanje, 2) Djelovanjem koje sadrži jasnu viziju, konkretno planiranje i u kojem je "svaki vjernik propovjednik", 3) Njegom i oživljavanjem mjesnih crkava, 4) Dragovoljnim i odgovornim služenjem, 5) Razvojem odgojno-obrazovnih i zdravstvenih ustanova, 6) Prikladnim i pravodobnim informiranjem unutar i izvan Crkve. Cjelokupno djelovanje Crkve u Hrvatskoj u skladu je s nastojanjima Generalne konferencije Kršćanske adventističke crkve na svjetskom planu.

4. Obrazovni sustav

Battle Creek College, osnovan 1874., bio je prva adventistička škola trećeg stupnja. Njezin nasljednik Emmanuel Missionary College razvio se u Berrien Springsu, u državi Michigan, od 1901. kao obrazovna škola za misionare.

Najpoznatije adventističke odgojno-obrazovne institucije trećeg stupnja uSjevernoj Americi jesu Sveučilište Andrews (Andrews University, Berrien Springs, Michigan), s naglaskom na akademskom obrazovanju i teologiji, te Sveučilište Loma Linda (Loma Linda University u Loma Lindi, u Californiji), s naglaskom na medicinskim znanostima.

U 2000. na svijetu je djelovalo 90 obrazovnih ustanova trećeg stupnja, 1014 srednje škole i 4450 osnovne škole. Ukupno je bilo upisano 996,249 učenika i studenata u adventističkom školstvu.

U Hrvatskoj je prva adventistička teološka škola osnovana 1931. na Pantovčaku u Zagrebu. Nakon rata se seli u Beograd a od 1974 je u Maruševcu kod Varaždina. Fakultetski status je dobila 1978. i aktreditirana je od američkih akreditacijskih obrazovnih tijela. Od 1969. počinje s radom Srednja vjerska škola u starom dvorcu Maruševcu. U Maruševcu je izgrađeno studentsko naselje i tako nastaje Adventističko učilište koje danas objedinjuje Srednju školu s pravom javnosti u dva programa, gimnazijskom i medicinskom, te Adventistički teološki fakultet. Ove je godine u Maruševcu upisano više od 130 učenika i studenata.

5. Zdravstveno djelo

Adventisti posvećuju veliku pažnju zdravlju. Teološka podloga ovog naglaska jest istinsko vjerovanje u Boga Stvoritelja i shvaćanje da je čovjekovo zdravlje usko povezano s duhovnošću (1 Kor 6,19). Zbog toga su održavanje zdravlja kao i zdravstveno obrazovanje i prevencija dio adventističke religioznosti. Adventisti nude zdravstvenu njegu i službu Crkvi i društvu. Zdravstveno djelovanje jača i aktualizira misiju Crkve.

Ponekad je ambulantama i bolnicama najlakše misijski ući u nekršćanske zemlje. Na primjer, u hinduskom Nepalu, u zemlji u kojoj nije bila dopuštena nikakva vrsta evanđeoskog rada, od 1957. godine radila je uz puno odobrenje vlasti adventistička bolnica Scheer Memorial Hospital. Budući da su smanjena ograničenja za crkvene djelatnosti, u Nepalu danas postoje adventističke zajednice.

U adventističkom medicinskom sustavu vrlo važno mjesto zauzima i preventivna medicina i zdravstveno obrazovanje. Sveučilište Loma Linda pruža mogućnost diplomiranja na magistarskoj i doktorskoj razini iz područja javnog zdravlja. Specijalisti u zdravstvu kao i pastori poučavanju kako sačuvati i poboljšati zdravlje. Adventistički programi za odvikavanje od pušenja i alkohola, kontrolu težine i smanjenje stresa dio su ovog obrazovnog rada u cijelome svijetu.

Danas Adventistička crkva ima 162 bolnice s 19 700 kreveta, 361 dispanzer, 102 doma za umirovljenike i 25 sirotišta. U ovim je institucijama zaposleno 75 586 djelatnika.

Kao i svugdje u svijetu i u Hrvatskoj su adventisti poznati po zdravom načinu života. Zagovara se potpuna apstinencija od droge, pušenja, alkohola i trošenja teško probavljivih mesa i masti životinjskog porijekla. 1927 se osniva odjel za Život i zdravlje koji izdaje časopis istog imena i organizira stotine predavanja i tečajeva zdravog pripremanja hrane bez mesa. Medicinska škola u Maruševcu djeluje od 1969. u istom pravcu. Danas ovaj odjel okuplja sve medicinske radnike koji su spremni dragovoljno sudjelovati na očuvanju zdravlja. Ove se godine iz odjela Život i zdravlje šalje jedna liječnica na specijalizaciju iz područja preventivne medicine u Sjedinjene Države.

6. Dobrotvorno i razvojno djelo

Usko vezano uz pomoć koju pružaju adventističke zdravstvene službe jest dobrotvorno i razvojno djelo. Pomoć potrebnima pruža se na razini mjesne crkve kao i na razini Generalne konferencije. Žene u crkvi u Battle Creeku su 1874. godine osnovale Dorcas and Benevolent Association (?Tabitinu dobrotvornu udrugu?). Njihovo ime podsjećalo je na kršćanku u Jopi koja je šivala odjeću za siromašne (Dj 9,36-39). Ova se ideja proširila i širom svijeta osnovana su mnoga Tabitina (samaritanska) društva. Prvi savez Samaritanskih društava osnovan je 1934. godine u Chicagou.

Osim ove djelatnosti razvila se svjetski poznata humanitarna djelatnost Adventistički dobrotvorni rad (ADRA - Adventisti Development and Relief Agency). ADRA koordinira pružanje pomoći žrtvama velikih katastrofa kao što su potresi i poplave ali također radi na različitim razvojnim projektima. Ova je djelatnost prvenstveno usmjerena prema potrebnima izvan Adventističke crkve i to uglavnom u siromašnim zemljama.

Samarićanska djelatnost postoji u Hrvatskoj od samih početaka Crkve na ovome području. I danas na razini mjesnih crkava ova je aktivnost prisutna. Međutim, paralelno se razvila ADRA Hrvatske, humanitarna udruga koja je opravdala svoje postojanje naročito u prošlome ratu. Stotine tisuća tona dobara podijeljeno je posredstvom ADRE u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedno je vrijeme ADRA bila jedina "pošta" u Sarajevu. Danas ADRA sudjeluje u obnovi i razvoju porušenih i iseljenih krajeva Hrvatske.

G. Organizacija Crkve

Kršćanska adventistička crkva djeluje kao jedinstveno organizacijsko tijelo koje obuhvaća svijet. Mjesne su crkve grupirane u konferencije ili misije - tako nazvane zato što su financijski ovisne o višoj razini organizacije. Konferencije i misije, pak, čine unije koje su obično određene nacionalnim, etničkim ili jezičnim granicama. Unije su grupirane u dvanaest ogranaka (divizija) Generalne konferencije sa sjedištem u Silver Springsu, u državi Maryland u neposrednoj blizini Washingtona D.C. u Americi. Na svakoj organizacijskoj razini upravljanje je predstavničko. Odluke donose odbori koji se sastoje od dužnosnika (predsjednik, tajnik i blagajnik), predstavnika crkvenih odjela i institucija i vjernika laika. Veći predmeti koji se tiču cijele Crkve u svijetu razmatraju se na Godišnjem zasjedanju Crkve (Annual Council). Promjene u crkvenim propisima (Church policy) mogu se vršiti samo na zasjedanju Generalne konferencije svakih pet godina uz široko predstavništvo cijele Crkve.

Mjesna crkva ne bira svog pastora niti mu daje plaću. Namjesto toga desetine koje daju vjernici, odlaze u konferenciju ili misiju koja tada, često u sporazumu s mjesnom crkvom, imenuje propovjednika i osigurava njegovu plaću. Mjesna crkva prikuplja darove za svoje troškove i programe kao i za misijski rad u svijetu.

Djelatnosti su podijeljene na odjele, kako na razini mjesne crkve, tako i navišim organizacijskim razinama. Tako na svim razinama djeluju Odjel za djecu, Odjel za obitelj, Odjel Subotnje škole i misijskog djelovanja, Odjel službe upravljanja, Odjel za mladež, Odjel za odgoj i obrazovanje, Odjel za zdravstvo i umjerenost, Odjel za javnost i vjersku slobodu i Odjel za nakladništvo. Udruga propovjednika potiče djelatnost i brine za dobrobit pastora. Na kraju, Odjel za komunikacije zadužen je za objavljivanje djelatnosti Crkve.

Na svjetskoj razini Adventisti sedmog dana predstavljaju mozaik rasa, jezika i etničkih grupa. U Adventističkoj crkvi djeluje 13 432 rukopoložena (zaređena) pastora a ukupan broj zaposlenih u Crkvi jest 165 213. Žene čine samo mali postotak pastora Adventističke crkve. Bez propovjedničkog rukopolaganja žene djeluju kao biblijske učiteljice u svojoj crkvi, ali nemaju autorizaciju za obavljanje određene administrativne zadaće. S druge strane, žene su često dinamične laičke voditeljice u svojim crkvama. One također djeluju u crkvenim odjelima i odborima na svim organizacijskim razinama.

Kršćanska adventistička crkva u Hrvatskoj

Prvi su se adventisti pojavili na području današnje Hrvatske oko 1900. Prema službenim izvještajima Generalne konferencije Kršćanska adventistička crkva u Hrvatskoj organizirana je kao Hrvatska misija 1908. i bila je dio Njemačke unije konferencija. Prvi je predsjednik bio Robert Schillinger a propovjednik Albin Močnik. 1911. organizira se Jadranska misija. 1921. dolazi do organiziranja Jugoslavenske misije, a predsjednik je i dalje R. Schilinger. 1930. nastaje Jugoslavenska unija konferencija a predsjednik je J. F. Huenergardt. Hrvatska je u to vrijeme dio Jugoslavenske unije i organizirana je kao Savska konferencija ili kasnije Zapadna konferencija sa sjedištem u Zagrebu na Prilazu Gjure Deželića 77. Na čelu Crkve u Hrvatskoj bili su nakon R. Schillingera, M. Ludewig, S. Manestar, M Radančević, P. Brehelmacher, J. Slankamenac, J. Poljak, M. Abramović i Z. Hlišć-Bladt.

S obzirom na razne promjene na području Jugoslavenske unije od 1992. dolazi do reorganizacije Kršćanske adventističke crkve. Nekoliko je godina Crkva bila organizirana kao Hrvatsko-Slovenska konferencija čijim je djelovanjem koordinirao Trans-europski ogranak Generalne konferencije. Međutim, od prosinca 1998. Kršćanska adventistička crkva je organizirana na sljedeći način:

Osnovana je Jadranska unija konferencija u čijem su sastavu Hrvatska konferencija, Slovenska konferencija i Albanska misija. Sjedište Unije je u Zagrebu. Sjedište Slovenske konferencije je u Ljubljani a predsjednik je Drago Marin. Sjedište Albanske misije je u Tirani a predsjednik je Leigh Rice. Albanska se misija našla u Jadranskoj uniji jer se smatra da je dobro da Unija ima neko misijsko polje koje će joj biti duhovni izazov a ujedno i blagoslov. Konferencije su organizacijski samostalne, dakle imaju svoje izborno tijelo i upravu, dok Unija koordinira njihovim djelovanjem i zastupa ih kod viših crkvenih i svjetovnih vlasti. Predsjednik Hrvatske konferencije je Miroslav Lorencin, a Jadranske unije dr. Dragutin Matak. Jadranska unija konferencija ima oko 120 mjesnih crkava i blizu 5, 000 odraslih krštenih članova. Zajedno s djecom i prijateljima, te čestim posjetiteljima Kršćansku adventističku crkvu posjećuje oko 15,000 vjernika.

Zajedno s još deset unija konferencija Jadranska unija konferencija pripada Trans-europskom ogranku Generalne konferencije Kršćanske adventističke crkve sa sjedištem u Londonu. Ova organizacijska struktura Crkve pokriva 34 zemlje. Predsjednik Trans-europskog ogranka (divizije) Generalne konferencije je dr. Bertil Wiklander (doktorirao iz Starog zavjeta na Upsali). Predsjednik Generalne konferencije ili Crkve za cijeli svijet s petogodišnjim mandatom je dr. Jan Paulsen (dr. teologije s Tubingenskog sveučilišta).

H. Adventisti i ekumenizam

Doista je istina da je nastupilo dobrodošlo smanjenje pojava međucrkvenih neprijateljstava i teoloških ratova riječima. Nijedan iskreni kršćani ne može biti ravnodušan prema potrebi za kršćanskim jedinstvom. U tome i jest privlačnost ekumenizma. Pa ipak, koncept i traganje za crkvenim jedinstvom imaju prevelikih problema. U praksi, kakva je vrst jedinstva proistekla iz ekumenskog pokreta?

Kad god se radi o episkopalnim crkvama, uzima se vanjsko, povijesno ?apostolsko nasljedstvo? kao važan kriterij prave Crkve. Ne ističe se mnogo svetost koja je posljedica obraćenog, posvećenog života. Iluzija je misliti, da će do posvećenja istinom doći nakon traženja jedinstva. Staviti na prvo mjesto jedinstvo znači izići na igralište s nogometnim timom koji nije trenirao i nema pojma o taktici koja bi dovela do pobjede. Jedinstvo je više plod nego uzrok. Nadbiskup Michael Ramsay jednom je iznio sljedeće dubokoumno zapažanje: ?Mi trebamo raditi i moliti za jedinstvo u istini i svetosti? Pokret koji se usredotočuje na jedinstvo kao izolirani koncept, može svijet dovesti u zabludu.?11 Upravo zbog toga adventisti su rezervirani prema ekumenskim nastojanjima koja su usmjerena ka strukturalnom jedinstvu metodom koja nalikuje stranačkim koalicijama. Adventisti vjeruju u jedinstvo koje je djelo Svetoga Duha koji ujedinjuje srca otaca i djece u pomirenju i aktivnoj pripremi za veliki finale ljudske povijesti - Kristov drugi dolazak (vidi Mal 3,23.24).

Pitanje prozelitizma

Nijedan kršćanin ne sumnja da je propovijedanje evanđelja svim ljudima nezaobilazan kršćanski imperativ (Mt 28,19.-20.) Crkva bez evangeliziranja umire. Međutim, bitna su pitanja kako, zašto i koga evangelizirati? Ako se kršćani ispravno postave glede prva dva pitanja, treće ne bi smjelo biti problem. Ilustrirajmo to Isusovim primjerom. Isus je postupao kao pastir a ne lovokradica. On nije evangelizirao kako bi imao što više sljedbenika već da bi izgubljeni našli spasenje a bolesni zdravlje. Treće je pitanje kome je to potrebno? Židovi su Isusova vremena smatrali da njima nije potrebna Isusova evangelizacija. Međutim, Isus je ipak propovijedao u sinagogama kao i apostol Pavao i ostali apostoli. Naročito je apostol Pavao imao burnih doživljaja jer je nekoliko puta morao spašavati živu glavu nakon što je zatečen u "tuđem toru". Je su li Isus i apostoli prozelitirali?

S druge strane voditi huškačku evangelizaciju, čija je glavna poruka isticanje nedostataka i propusta neke druge vjerske zajednice, nije po Bogu niti od Boga, već jedino može voditi vjerskoj isključivosti i netrpeljivosti. Naravno, takvo "propovijedanje" može biti slabost i većih i manjih vjerskih zajednica i ne samo kršćanskih. Neki su u Isusovo doba na sličan način evangelizirali: "Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe." (Mt 23, 15)

Adventisti sedmog dana podržavaju svako djelovanje koje uzdiže Krista i visoko cijene sve ljude i žene u drugim zajednicama koji upućuju ljude na Krista. Vjerujemo da se istinska religija temelji na osobnom uvjerenju i savjesti i zato svatko ima pravo da bude poučen i da donosi svoje odluke. Ako se među kršćanskim zajednicama ne može izbjeći nadmetanje, onda se nadmećimo kao Židovi u Solunu i Bereji - kvalitetom duhovne ponude. Židovi u Bereji su "bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma, da li je to tako." (Dj 17, 11) Ako nas Istina ne zbližava i oslobađa tko će?

Razvoj na teološkom području

Pioniri Crkve adventista sedmog dana, slijedeći Bibliju kao jedini temelj vjere i doktrine, suzdržavali su se od objavljivanja doktrinarnih tvrdnji i vjerovanja. Međutim, kako je Crkva rasla, pitanja glede pristupa Bibliji (hermeneutici) i vjerovanjima postajala su sve brojnija. Crkva se konačno morala odrediti prema različitim teološkim gledištima, kako prošlim tako i sadašnjim. Nakon stručnog rada posebne komisije od 1930. Godišnjak Generalne konferencije objavljuje ?Temeljna vjerovanja adventista sedmog dana?

Adventisti sedmog dana vjeruju da je razumijevanje Novoga zavjeta nepotpuno bez dobrog poznavanja Starog zavjeta i stoga vide sebe kao duhovne baštinike drevnog Izraela i apostolske Crkve, zajedno u blagoslovima i obvezama. Djela Ellen White ne posjeduju biblijski kanonskoi autoritet već su, kako je sama autorica pisala, "manje svjetlo koje upućuje ljude i žene većemu svjetlu, budući da malo pozornosti obraćaju Bibliji."12 Uloga je njenih spisa uzdići Riječ Božju "i približiti joj umove kako bi prekrasna jednostavnost istine mogla izvršiti dojam na sve."13

Preambula najnovije doktrinalne izjave Crkve adventista sedmog dana (1980.) jasno potvrđuje da Crkva i dalje ostaje otvorena za dublje razumijevanje Biblije. Slijedi Adventističko vjerovanje ukratko kako se rabi kod pripreme prijatelja za krštenje. Najstručniji i najpotpuniji prikaz 27 točaka Adventističkog vjerovanja nalazimo na tisuću stranica najnovijeg izdanja Adventističkog teološkog priručnika: (George W. Reid i Raoul Dederen, urednici, Handbook of Seventh-day Adventist Theology, Hegerstown: Review and Herald Publishing Association, 2000.)
- 10:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>