| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
No idila nije potrajala jer su Rusi upali u Čehoslovačku i tenkovima sredili Praško proljeće, pa je situacija na Mađarskoj granici postala jako zategnuta. I tako se dogodilo da su «stari» vojnici koji su već brojili 8,7,6,...odjednom morali u rovove na granici. Po danu bi sunce upeklo da ti mozak prokuha pod šljemom, a noću bi pala kiša i pretvorila rov u blatnjavi bazen. Na kraju su, nakon više od mjesec dana torture, «stari borci» otišli kući ko pokisli miševi. Ja sam imao sreću otići u «radnu ekipu» u Sentu. Taj gradić pamtim po očajno sluzavoj vodi za piće i po super jeftinom voću: umjesto vode «pio» sam, lubenice, šljive i sl. Živjeli smo u golemom kasarnskom krugu, u kojem su se spretni dečki mogli lako sakriti. Na samo početku jedan nas je širitlija, pred grobljem «Šermana» (tenkovi iz II svjetskog rata, u poluraspadnom stanju), ljubazno obavijestio da u nekakvom nemogućem roku pola tih tenkova mora biti «osposobljeno za front». Naravno nije osposobljen ni jedan, ali valjda nam je ta govorancija trebala pobuditi patriotski i borbeni duh. Uglavnom petljali smo nešto oko nekih starih vozila i ne znam je li od nas bilo ikakve koristi. Šef nam je bio neki stari dobroćudni zastavnik, koji ne neke od najgorih lijenčina morao potezati za noge iz kreveta da bi uopće ujuto ustali. Glavni je frajer bio jedan razvodnik kojeg su najurili iz vojne akademije nakon prve godine pa je morao odslužiti još pola godine. Bio je iz militarističke familije koja ga je natjerala u Akademiju. Kada su svi uvidjeli da od toga brašna neće biti pogače poslali su ga među nas «radnike», kao za kaznu. Za nas ostale bila je to nagrada, jer u tadašnjoj državi «radničke klase» kao vojnik bio si marva po kojoj je svatko mogao pljuvat (osim kada si imao metak u cijevi), a ovdje smo kao «radnici» bili privilegirani: radili smo malo, nismo išli na straži i nitko nas nije maltretirao. Kao osobu u koju se možeš pouzdati obično bi mene zapao zadatak da tražim našeg razvodnika (nesuđenog oficira) koji bi već ujutro klisnuo. Kako je kasarnski krug bio golem događalo bi se da ga, uz najbolju volju, ne mogu pronaći, pa ne bi zadugo bilo ni njega ni mene. I tako nije nam bilo previše loše, ali onda se je politička zategnutost olabavila i vratili smo se u kolotečinu. |
|
Uvečer smo morali gledati TV dnevnik. Bila je to godina 1968. pa se dogodila i studentska pobuna. Nakon demonstracija u Beogradu sve su nas postrojili i komandant nam je «objasnio» da se tu radio samo o nekim propalim studentima i stranim provokatorima. Nešto kasnije Tito je održao govor i lukavo «podržao» opravdane zahtjeve studenata. Sutradan su nas opet postrojili i komandant je polizao ono što je ranije popljuvao. No više nego politikom bavili smo se «vojnom obukom». To se ponajviše odnosilo na vježbanje strojevog koraka, postrojavanje i stjecanje drugih strateški važnih znanja za moderno ratovanje. Takve su me stvari ubijale u pojam: vojska se bavi idiotarijama koje su mogle biti važne prije par tisuća ili (u najboljem slučaju) prije par stotina godina. Osim toga naučili su nas pucati iz puške M-48 (koja je valjda bila dobra za lov na medvjede) i puškomitraljeza. Začudo na gađanju sam bio drugi pa sam dobio značku odličnog strijelca. U rano ljeto najgore su bile vježbe marširanje (pod punom ratnom spremom) i izbjegavanje «atomsklih udara», osobito zgodno kad nosiš 12,5 kg težak puškomitraljez uz ostalu opremu, na groznoj pripeci. Brzo sam shvatio da je najbolje bilo biti kažnjen puzanjem. To mi je dobro išlo, pa bih ja bar pola vremena glumio crva u prašini dok bi ostali marširali i bacali se na tlo pod «atomskim zdesna» i «s leva». Kada bi vodnik bio osobito dobre volje mogli smo birati između strojevog i «pjesme». Uvijek sam volio pjevati, ali ovdje se radilo o groznoj kakofoniji jer većina nije imala pojma o pjevanju, pa bi to bolje bilo nazvati urlanjem u zboru. Bio sam dobar u šahu pa sam određen za drugu ploču u meču s civilima (građani Bačke Topole) i tu sam spasio čast naše ekipe. Bila je to luda partija jer sam na samom početku izgubio (previd) figuru i mogao sam odmah i predat. Ali kako stara mudrost kaže da još nitko nije dobio partiju koju je predao, počeo sam igrati divlje poteze koji su izbezumili mojeg protivnika (igrao je "po knjizi") pa je na kraju izgubio. Izgubila su i ostala dvojica naših predstavnika, pa sam tako ublažio ukupan poraz. Kada smo prešli na specijalistički obuku bilo je malo bolje jer sam obično (kao izviđač) dobio grupicu vojnika da ih vodim po karti, azimutu i sl. do zadanog odredišta. Najčešće bih odredio približno kamo moramo doći pa bismo onda išli od višnje do marelice i od hlada do hlada, pa na vrijeme stigli kamo treba. U Bačkoj je vladalo nepisao pravilo da voća možeš jesti koliko hoćeš samo ništa ne smiješ odnijeti i tako smo uživali u vitaminima. |