nedjelja, 29.06.2008.

Mali slatki.

Selim se. Iz stare sobe u novu.
I upadam ja u tu maju sobicu koja je nakrcana nepotrebnim stvarima, vidim, s jedne strane dva frizidera. Do njih kauc, s druge strane stol, i stolice. Ogromni tepih na podu, i milion nekih malih stvari.

I odnesem ja frizier iz sobe, i krenem da podignem kauc, a ispod njega punkurac buba nekih malih.

Promjer bube: 2cm x 0.55mm, boja promjenljiva(od providne do tamno metalik sive).

I ja sada sve stvarim izvadim iz sobe dok mi one lagano gmizu po stopalim. Ne, meni se to ne gadi, samo mi ide na zivce to sto ih je puno, a hocu da mi soba bude cista po prvi put u zivotu i ne zelim bube u njoj.
Ako tu trebaju biti neki insekti samo je paucima dozvoljen ulaz.

Odem ja do stare da mi da nesto protiv kukaca i ona mi zadaje slijedeci (matrix) scenarij:
"O kakvim se bubama radi?"
Ma ne znam neke male. Nisu ubojite.
-Vadi neki veliki kofer, tovara ga i u ruke mi gura neki sprej veliki u kojem ima 2l tekucine."Ovo ti je veliki sprej, protiv svih buba, mozes balahati s njim."
-Pritom mi u ruke daje od 1.5l sprej, aka. Cobra: "Ovaj trebas prskati po zidovima, jer se mogu i tu razmnozavati."
-Onda dobivam neki prijeteci pogled, i maleni sprej, od nekih 0.5l uz prijetnju(kao da idem u rat): "Ovo trebas cuvati kao oci u glavi, nemoj ni slucajno balahati s ovim, ovaj je najjaci, samo ga kapljicu stavis odmah pogine. Cuvaj ga dobro".

Krenula sam u pohod. Genocid.
Sa 3 spreja u ruci, upadam u sobu kao onaj lik iz Blade-a. I pocnem ih prskati, na kraju je soba bila mokra od tih tekucina, osjetila sam kako izgaraju, bivaju spaljeni od strane nepoznate kiseline koja je narusila njihov drveni red i mir.
Za dva sata sam se vratila u sobu, pod je bio suh, pun respecenih buba po podu, uzela sam usisivac i pokupila ostatke svog zlocina.

Sada soba izgleda odlicno, cak sam i stol napravila, sama.
I imam kul zavjesu sa tribalima, plavu doduse.
Sutra useljavam.

[Sori kaj nisam pisala s afrikatima, iako sada nesto cesce pisem tako na blogu, ali morala sam ovo brzo otkucati.]

subota, 28.06.2008.

Suae quis que fortunae faber est.

Ovako, ne znam.
Ne želim pisati o sreći, jer ljudi ne žele čitati o sreći.
Nisam potpuno sretna, no, tko jest?
Uživam. U životu.
Sve stvari koje bi mi to mogle pokvariti stavim na ignore. (:

Nije loše, stvarno nije loše.
Trebalo mi je dosta vremena da se naučim odjebat neke ljude, površne. Odustati od stvari koje samo mogu da me ucrnjače. Nema smisla čekati neke stvari koje znaš da nikada ne možeš dobiti. Što je, tu je.
I to je ok, navići ću se.
Sada me boli moj veeeeeliki guz za sve, xtra mi je u životu.

Ne bi bilo da ja nisam odlučila da tako bude.
Dosta sam vremena bila u kurcu, sada je vrijeme da se vratim normalnim stvarima.

Za to je najzaslužnija Žena mi.
Obožavam ono dijete.

nedjelja, 22.06.2008.

And again, I'm on the edge of breaking down, and there's noone to save me.

The depression sinks into my skin,
I can feel it.
Evasive,
Persistent,
Uncontrollable.

Its causing a stain.
My skin feels as if its layered in grease,
Slick from the debris created by these feelings.

I’ll scrape my nails across my skin,
Trying to rid myself of the feel.
But the red scratch marks do nothing,
Except cause the feeling to ooze back out,
Escaping with the blood,
The tears.
The life that threatens me.

I can’t get the grit from under my nails,
So it stays there,
Worming its way deeper and deeper into my soul.
Causing an infection.
Which the doctor will diagnose,
With barely a glance.

But nothing can cure this.
The depression is too deep,

It can’t be cut out.
I’ve tried.

I can’t wash it away.

The water,
The poetry,
The vodka,
The paint.

Nothing works.

I’m slowly being suffocated,
In my own feelings,
My own Depression;

Is there nothing I can do to fix this?
Is there nothing I can do,
To make me feel clean.

To wash away the layer of dirt and grime,
To emerge new,
Fresh.

Prepared.
For anything that hits me.

Is there nothing I can do,
To rid me of the past,
That needs to be forgotten.

Is there nothing I can do,
To scrape the layer of self pity,
Of self loathing,
Of distrust from my scarred skin.

This depressing is overwhelming,
It drips from my overburdened body,
Like a taint upon those around me.
To those who know.

Its suffocating me,
Drowning me.

Enveloped in the feeling,
It will take over,
It will fill those empty voids inside of me,
Where memories have been blocked out.
A replacement of love.
Of a past to be cherished.

I know this will be the end of me.

The crowd turns to watch,
As my last hand slips into the void,
Into the puddle of depression.
I lose my grip upon life.

No one could stop to lend a hand,
Because I would just bring them down with me.

So they watch as I drown in my own emotions,
Pitiful,
I make them sick.

They’ll turn away.

But that puddle of despair,
That imprint of a life I leave,
Will haunt those who once cared.

subota, 21.06.2008.

Treba mi promjena.

Hoću nešto.
Nešto.
Što do sada nisam imala, želim nesto novo, nešto iskreno, neiskvareno.
Nešto što nisam do sada uspjela sjebati ni na koji način.
Koliko ja to hoću, toliko želim, a koliko to želim toliko mi je i potrebno.

Pojma nemam ko mi može to pružiti, kako, kada i na koji način.

Dosadilo mi je više podjebavati ljude, dosadilo mi je trošiti pare, dosadilo mi je gledati u prazno. Dosadilo mi je. Sve, osim jedne stvari.
Želim da se polomim k'o stoka, želim da završim u bolnici, želim ići na bungee jumping, želim onaj plin za smijanje.
Želim novi dizajn, želim inspiraciju, želim da pišem, želim da crtam, želim da pjevam.
Želim da skočim sa Durađika. Želim da se sunčam na Pijesku. Želim da gledam Mjesec kako mi pjevuši country pjesmu, noseći sunčane naočale.

Želim da vani sja sunce, ali da nije vruće.
Želim da mi koža potamni. Želim da mi Žena ne bude tužna. Želim da napokon me buraz prestane progoniti sa fotoaparatom, kao zadnji paparazzi, pokusavajući napraviti moju savršenu sliku. Želim da se naspavam.
Želim da me voli. Želim da idem u Oxygen. Želim da se napijem, a želim da prestanem piti.

Želim, želim, želim, želim srcem cijelim....

[Kviz o meni.]

ponedjeljak, 16.06.2008.

Mile Hasisar.

Ne, nemoj to raditi. Ne interesuje me. Zavrsila sam s tim poglavljem, zavrsila sam s tim romanom, dug je bio. Umorila sam se citajuci, i prozivljavajuci i prezivljavajuci sve, niski udarci su me dokrajcili. Vratila sam knjigu na svoje mjesto, hvala na citanju, jedno iskustvo vise ( bolje da ti slome srce u ranim, ranim, ranim dvadesetim, nego u kasnim cetdresetim, negdje procitah). Ne bih opet da se tacka u zarez pretvori...nemam snage, pusti me da budem sretna.

Pusti me.

Pod nebom, sve je nagađanje.

Valjda.

Odustala sam. (:

nedjelja, 15.06.2008.

Hinter die Welt.

"....Dugo nismo se vidjeli
a lagati te ne mogu
U mome filmu davno si
izgubio ulogu

Sad opet došao si
paliti u meni
neobuzdane požare

Pred jutro mi ponudi
divlje cvijeće sa livade
koje će osviježiti
nas oboje

Sad opet došao si
paliti u meni
neobuzdane požare

Zato ne gledaj me
tužnim očima
sada kad saznaješ
da je sve zabluda
zabluda...

Samo dimom u oči
tvoje postupke ja vraćam ti
sada zaboravi
što si samnom htio postići
samo dimom u oči..."

Jel bi trebala odustati?

Kaj, nisam jasna kada sam ti rekla da se ne igraš?

Jedno vrijeme koje ne postoji.
Ljudi koje ne želim,a tu su.
Možda ni tebe ne želim.
A ni ti nisi tu.
Ustvari,želim te.
Ali ne znaš se boriti za mene,srce.
Nikada ti to nije palo na pamet?
Da želim osjetiti tu tvoju ljubav!
Makar dajem otpor!
Želim da me uloviš.
Želim biti tvoja kutijica mašte.
Ali da me zavrijediš na pošten način.
Svim svojim silama.

...Kada se sutra probudim,hoću li imati razloga da ustanem?

petak, 13.06.2008.

Hey there D'lilah.

- To je ta sloboda govora i to je ta demokratija u kojoj živimo i u kojoj smo najebali.

četvrtak, 12.06.2008.

Illusion.

Oso...Još jedan dan, ta monotona rutina. Ubi me praznina. Voljela bih kada bih se mogla vratiti u ona dobra stara vremena kada sam još bila dijete, bez briga, naivna, misleći da je život bajka i da će se sve sretno završiti.
Da, bilo je puno ljepše tada, ali sada shvaćam kako su ljudi do srži pokvareni, samo vidim kako prijatelji jedan po jedan isparavaju, i sva ona nasmiješena lica što su me uvijek podržavala i bila dobra prema meni, sve su to bile bezosjećajne maske, okrutne laži. Mislila sam da imam puno prijatelja, da je sve u savršenom redu, da me svi vole, da je sve divno i krasno, ali sada znam da nije sve tako.
Zapravo, sve je to bila samo iluzija, ništa više, optička varka. Svakog prokletog dana čujem kako me netko ogovara iza leđa, za osobe na koje nikada ne bih posumnjala, samo čujem kako jedni o drugima pričaju loše, ni prijatelji više nisu ono što su nekad bili. Većina ih se pravi da su ko prijatelji, samo iz opšte vlastite koristi. Niko nikad nije zadovoljan, da mu uradiš pet dobrih djela i jedno loše, svi će zapamtiti ono loše, a ovih pet kao da se nikad nisu ni dogodila.Lijepo je živjeti u svom svijetu, gdje je sve savršeno, ali kad tad te dočeka stvarnost, koja te ubije, odnosno koja ubije samo ono malo dobre volje u tebi što je preostalo, ono malo svjetla. Stvarno, danas se ponašamo kao roboti, limene kutije bez osjećaja, ph... Ma krasno. Pokušala sam se promijeniti mnogo puta i uvijek sam uspjela, ali sada više ne znam ko sam ja zapravo, moje pravo ja. Nestalo je, zahvaljujući drugima koji su me naučili da budem jaka, ali i pokvarena kao i oni. Najsretnija bih bila kada bih bila sama, jer sve se na isto na kraju svodi, i ovako i onako sam sama, samo što onako živim u iluziji i umišljam si da nisam, dok jednog dana ne shvatim pravu istinu i padnem u depresiju.
Na kraju ipak vjerujem da je Zemlja samo pakao nekog drugog planeta, ali eto, opet živim kako živim i nadam se boljem. Ipak, šta se može…

utorak, 10.06.2008.

Lost and Damned.

Nije lako biti zatvoren izmedju četiri zida.
Okružen samo sjajem sunca koje ne možeš osjetiti kada to najviše želiš.
Vidiš ga samo kroz zatvoren prozor
Koji je kao zakovan., ne moze se lako otkovat, ponekada nemamo ni čime to da uradimo...
ili čak nemamo snage za to.
I nekada postaneš sam...bez ikoga povučen samo u sebe.
To ti postane i svakodnevnica, i navikneš na samoću.

...ali nakon svega osjetiš potrebu za nekim
koga u tom trenutku nemaš a treba ti...
ali trpiš sve ...uvlačiš u sebe,
i na kraju istresemo to na nedužnim.
Pa neka svi shvate ovakve ljude.
Koji se osjećaju kao u zatvoru
...ili pak žive između četiri zida.

Bolesno.

xD

Šta sve nekim ljudima neće past napamet.

Nisu normalni :D zato ih i obožavam.

ponedjeljak, 09.06.2008.

I love you, but sometime you just gotta let go.

"Nisam te nikada čuvao, nisam te nikada mazio, pazio. Tvoju sam ljubav gazio, i svemu smišljao broj. Nisam te nikada štedeo i nisam umeo stati ni ostati. Šta će od mene postati, mali anđele moj?"

I've got to let it go. But I can't. You know I can't, and so do I.
You know the things I know. But you don't know, you don't know how hard it is sometimes to listen to my heart. It often says wrong things. Maybe my heart know the best, but I use my mind instead of heart. That is why I will never be completely happy.
And I'm not asking for it. I don't want to be the happiest person in the world. Thats not healthy.
There were times, times when i was so enthareled, happy, satisfied with all the things. Until something came, and broke my whole ideal world. In those days I really thought that was my ideal world, a world where I could never be unhappy, sad, never feel miserable, or depressed. Why did you ruined that? I know, that every man makes his own happiness, why don't you let me make my own? Why do you always say the wrong thing in wrong time. You know... there were times when i used to think that everything I could ever want was you, but really lets think about it. Is it really like that? Yes it is. You make my world, you really do. You make my day, in just a second you can make me so sad, or happy like noone in this world. Gosh, you've got power over me, even if you're so far away.

"So close no matter how far.." Remeber that?

Teško je dana biti sretan, pored ljudi koj su nesretni. A jebiga, danas svako misli samo na sebe.

petak, 06.06.2008.

Fallen love.

I saw your face in the morning sun,oh, I thought you were there.
I heard your voice as the wind passed me by silently, whispering my name.So many things that I wanted to say,forever left untold.I still remember the tears that you shed,over someone else.
Our love could never die,all I can do is cry,save a little prayer for the fallen one.
There is a light down at memory lane.
Slowly fading away.
Still holding on to the dreams torn apart.
I will follow my heart. Still on my own, chasing the sun,of a time long ago.
The shade in my heart, tearing apart,everything that I long for.
And every time I hear you voice, whispering my name.
Our love could never die
all I can do is cry
save a little prayer for the fallen one.

četvrtak, 05.06.2008.

All turns black.

BLa bLa, tako mi prođe i ova godina. Ali bLa bLa sa hepi smajlijem.
Predivno vrijeme vani, ono moje; Mračno, tmurno, oblaci su tu bukvalno ih možeš dodirnuti. Nježno ti miluju lice svojim kišnim kapima koji su nekada jači a nekada slabiji, sve to zavisi od brzine i količine kojom se spuštaju njihove suze.
I sve je dobro dok njihove suze skrivaju moje lažne. Dok me kiša drži u svom hladnom naručju i dopušta vjetru da osuši moje suze prije nego ih neko primjeti. Da, ali sve u svemu, dobro je prošlo. Znam, kao i uvijek, ne zelim biti pesimistična, ali opet, uvijek to sebi dopustim, i više nego sto bi trebala. Ako bi uopće trebala.
Šime, hvala na najlijepšem poklonu koji sam mogla dobiti.

Sretan mi 15. rodjendan.

srijeda, 04.06.2008.

How to save a life?

Mnogo sam puta bila na izmaku snaga, konci u mojim rukama kao da su olabavili, ja sam jednostavno izgubila volju i želju. No zahvaljujući vlastitoj upornosti i nekim vrlo važnim mi osobama, uspješno sam se izvukla iz svakog dosadašnjeg ponora i ponosno, uzdignute glave krenula dalje. Trenutno osjećam da je moj život poput kule od karata kojoj je dovoljan samo mali nalet vjetra, samo jedan izazov pred kojim ću pokleknuti, i sve će se iz temelja srušiti i vratiti me na početak...svega.