Jutros se osjećam kao ono sunce na nebu koje pokušava da zrake progura kroz oblake.. To moje pravo ja pokušava da se progura kroz sve one strahove i nedoumice. Hrabrim ga da ne odustaje, možda neće uspjeti od prvog puta, možda ni od desetog, ali imam ja vremena,kažem mu-samo strpljivo. I ne, neću se osjećati ovoga puta kao gubitnik, ako ostanu tragovi straha, neka ih, nek podsjećaju na pobjedu! Ali neću dozvoliti da se ja ne vidim od naslaga istih, jer disati moram, jer disati želim! Ma eksplodirati ću ako treba, pa ih raznijeti u komadiće i izgraditi se ponovo! Jer imam snage,imam želju, što mi još treba? Dozvolila sam si da uživam. Nije bilo lako.. Najteže je bilo uopće iskopati želju za uživanjem. Kasnije je bilo lakše. Iako nije tako lako udovoljiti želji za udovoljavanjem samom sebi. Ako ništa, neobično je Bar meni. Do sada ako sam to i radila bilo je iz samo jednog razloga-da pobjegnem od straha. Al to nije dobar razlog, shodno tome ni rezultat nije dobar. Knjiga, svjež zrak, pogled na lice muža, i osmijeh koji mami nevina izjava dvogodišnjaka-slike su koje želim istinski vidjeti u budućnosti. Biti će dobro. I ovoga puta, kao i toliko puta do sada.