23.10.2012.
Dno je još crnje nego što nam se čini kad gledamo odozgo
Teško mi je. Eto izrekla sam. Najradije bi se podvukla pod deku i plakala,plakala. Najvjerovatnije ću to i učiniti. Jer mi je potrebno. Poslije možda bude lakše. Poslije možda imadnem snage. Za što? Novi početak? Pa zar već nije bio isplaniran? Upala sinusa, jake glavobolje i želučani problemi su iscrpili iz mene i onaj zadnji atom snage. Za bilo što. Posljednje vrijeme je za mene bilo jako stresno, iscijedilo me je. A mislila sam da mogu biti kao drugi, da mogu ili moram imati snage kao drugi, da moram razmišljati kao drugi, imati samopoudzanja kao drugi, imati želje za životom kao drugi, napredovanjem, ostvarivanjem, ulaganjem. Ali nemam. Toliko sam umorna da nemam ni želje kamoli snage. Treba mi samo san i ništa više. I maknuti se od neta. I sabrati se. To je ono najvažnije. Ovih dana u punoj jačini na vidjelo izlazi moja socijalna fobija i anksioznst. Jaki su. Vraški jaki. Obuzimaju svaki dijelić moga tijela, moje duše. Preplavljuju me. Kao da se ni od čeg drugog ne sastojim. Ne postoje drugačije misli, strepnje, planovi, samo oni koji su rezultat moje tjeskobe. Umara me,tako me umara. A taj umor je put prema depresiji? Jesam li stigla do samog cilja? Do nje? Vječnog neprijatelja? Treba me ponovno izgraditi. Sve srušiti kao windowse i iz početka. Hoću li smoći snage? Hoću li imati želju? Il usprkos njoj ja sama nisam dovoljna? Šta mi treba da me pokura? Novi dan? Misao vodilja? Zagrljaj? Još čekam...i čekam..Hoću li predugo čekati?
