15.07.2014. 00:31
sjećanje na nas.
Sjećam se kada sam počela pisati ovaj blog. Bio je to moj svijet u kojemu sam mogla pisati i pisati i pisati ...Počela sam ga pisati onda kada si me prvi puta ostavio - a tada ni nisam bila tvoja.
Sjećam se dugih, najdužih noći - šetanja po sobi, plakanja, ispijanja kave - ne života. Stvarno sam bila slomljena, a znala sam te tako malo - ali nešto se s tobom dogodilo i to je promijenilo moj život zauvijek.
Sada se sjećam trenutka kada si mi prvi put rekao da me voliš. Napokon bili smo ti i ja protiv svih - voljeli smo se, smijali se - bili smo tako sretni ...
Drhtala sam pored tebe uvijek i osjećala sam se tako posebno - ljubio si me u čelo i nisam to htjela mijenjati ni za što.
Htjela sam nekoga u koga ću se zaljubiti svaki dan ispočetka i zaista ti si bio taj. Svaki dan bio je kao prvi dan, svaki poljubac kao prvi ..
bilo je tako zabavno s tobom...toliko smiješnih i zabavnih trenutaka - nešto što se ne može opisati - nešto što svi moji prijatelji ne doživljavaju. bili smo drugačiji od svih....
i sjetim se naših svađa - Bože kako su samo smiješne bile ....
i sada ..kada si otišao, kada si me ostavio i kada si postao hladan ....
sada jedan dio mene fali - osjećam prazninu koja boli ...
moji su dani zadržavanje suza, moje su noći plakanje, a moj kratki san noćna je mora ...
grčim se od bolova. izgubljena sam.
ali ja te volim.i ja ti mogu oprostiti sve - uzeo si mi sve, ostavio si me golu ... bez svega.
ovo što osjećam jače je od ljubavi...jače,mnogo jače.
sve što imam su riječi i sjećanja ...
i ne mogu pobjeći od toga,
ali vjeruj mi da bježim...pokušavam. borim se...
ali ne mogu, ne sama.
fališ mi ti, sve tvoje ...
falim sama sebi - onakva kakva sam pored tebe bila.
5 Komentara | Print | # | ^
