10.12.2012. 00:46
nestat će sunca.
I dalje kuham kavu, gledam kroz prozor. Prolazim po svojoj sobi valjda jedno deset puta u minuti. Smijem se, pa plačem, pa se opet smijem – govorim sama sa sobom. Mijenjam kanale na televizoru, pjesme na svojoj playlisti. Nemam mira .. Ti si mi ga oduzeo. Ali rekao si mi da vjeruješ da ću biti sretna – hoću li? Bez tebe?
Kako, kada si mi oduzeo osmijeh - kako da bez toga ikud odem iz kuće? Ne znam.
Analiziram tvoje riječi, svaki tvoj postupak – analiziram i ono kako si me gledao, kako si me ljubio....
pa zar tako svaku ljubiš? Moguće..
Nikada nisam saznala kakav si, a sada o tebi znam samo da si kukavica i da lažeš.
Ne želim vjerovati u to, ali imam li izbora? Reci mi ...
Ti češ lako, ti ih ionako imaš bezbroj, ali kako ću ja?
Ja bježim od svih, a sada kada sam odlučila ostati – ti si pobjegao od mene.
Ali hej, sjećam se; govorili smo o tome kako nikada nismo iznenađeni kada stvari ispadnu loše jer, na kraju krajeva – tako i očekujemo.
Dala sam ti srce, a dobila sam nogu. (preuzeta rečenica).
ALI ...
Gadim se samoj sebi kad se sjetim da zbog tebe plačem. Nisi vrijedan.
Bez tebe - Oliver Dragojević
9 Komentara | Print | # | ^
