Mom palom drugu
Sjecam se...dok je nebo gorilo...molio sam da se nesto desi i da bar na trenutak nestanem sa svim tim ljudima...da bar na trenutak dobijemo tracak nade da je sva ta bol oko nas privid..i da su ljudi s oko tebe sretni kao nikada...
Sjecam se da me je drzao za ruku...ponavljajuci iste rijeci...rijeci o ostavljanju...rijeci o nekim lijepim vremenima...rijeci o smrti. Zelio sam da govori sto duze, jer ja rijeci nisam imao...tek poneka muska suza...tek poneko sjecanje!
Cvrsti stisak na rastanku i smijesak je posljednje sto sam dobio! Tad je i vrijeme stalo...i ucini mi se da je to jos jedan od njegovih mangupluka, dok treses to bezivotno tijelo ne bi li ga na poslijetku privio uz sebe i zapitao se da li je bas tako moralo da bude! Da li su sada sva druzenja i pijanke zaboravljene...i da li cu kada odem kuci (ako odem) ponekad prelistati album s uspomenama i zastati na skolskim slikama i slikama iz djetinjstva...
Pisem, jer je album u mojim rukama...pisem svom drugu!
Hvala ti!
|