27.03.2006., ponedjeljak
Crvena ruža...
|
Danas donosim jedan svoj stariji tekst. bio je objavljen na mom starom blogu i neki od vas ( vi malo "stariji") ste ga već pročitali. Zašto se ponavljam? Samo zato što mi taj tekst puno znači.... dio je mene koji ne želim pustiti zaboravu i želim da je tu. To je tekst o ruži....o ljudima.... o tvrdoglavosti. Taj nam je tekst nagrada i opomena....opomena da nikada ne pustimo da odu. Pustite da vas vole i volite...  Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio. On: Halo Ona: Bok.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo. On: Ne mogu vjerovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da. Ona: Da predugo... predugo sam oklijevala da okrenem tvoj broj. Ni samane znam kako sam se na to natjerala sada. On: Da... Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom. On: (tišina) ..kako to da si nazvala...? Ona: (tišina) pa htjela sam te čuti... vidjeti kako si? On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. živi se dan po dan. A ti? Ona: Dobro sam... On: Lažeš...osjetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati. Ona: Tebi ne... On: Da to je uvijek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali. Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se sjetiš kada mene? On: (tišina) Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš svoj život.. On: ...naravno da se sjetim...i nekada poželim da nije tako..ali uvijek je isto. Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te otjerala od sebe .... nikad mi to nije bilo jasno... možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju... pa sam te potjerala...tjerala te a samo sam htjela da ostaneš On. I ja sam htio samo to..ostati... Ona: Ja sam kriva za sve... On: Ne nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sjedio sam i razmišljao o tome kako je moglo biti da sam ostao. Ona: (tišina ) i kako si ti jesi oženjen? Imaš obitelj? On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dvije godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali ju nisam volio. Trudio sam se zavoliti ju ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam ju pustio da ode... Sada se udala ima dvoje djece i sretna je. Ona: A ti živiš sam? On: Da .Živim sam..naučio sma se na to.. navikne se čovjek kada mora. Ona: Da..navikne se čovjek... On: A što je s tobom? Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvijek.. dobro je... On. Nikad se nećeš promjeniti...ali nisi sretna. Ona: (tišina) On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila prije... Ona: Pa eto bilo je vrijeme da i ja malo odrastem... On. Da, tko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena... Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti. On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negdje...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti retan ako te opet vidim ili čujem ( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten.. Ona: Zašto? On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promjenili smo se... nismo više djeca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju mijenjati sve. Ona: znam.. znam da nije više isto..ali.. On. Nema tu ali više... znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo... Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu... On: Nećemo se više čuti da... neću te zvati a nećeš n ti mene... samo bi se povrijedili još više. Ona: znači nećemo se ni vidjeti...? On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim... Ona: Htjela bi te vidjeti... On: Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti..želim to više od svega... ali znam da ne smijem . Tako bi samo povrijedio sebe a i tebe... Ona: Znam.. (tišina) (tišina) On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada napraviti...znaš to.. nikada te neću istjerati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ. Ona: (tišina) ali... On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila vjerovati da možemo nastaviti gdje smo stali prije 12 godina... Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana... On: Znam... Ona: Nsam htjela da budeš nesretan.. oprosti mi... On: Nisi ti kriva... ne možeš se krivit što sam te zavolio..previše zavolio. Nisi ti kriva što ne mogu voliti drugu... jednostavno je tako.. Ona: (tihi jecaj) On: Draga vrijeme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro? Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te... On: (tišina)..nemoj plakati.... Ona: (tihi jecaj) ...volim te... On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo si opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i sjeti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi. Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš... On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati.. Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu... On: Onda ću ti pomoći još ovaj puta voljena.... pozdravit ću te... i reći ti da ćeš mi uvijek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te... (spuštena slušalica) Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj... Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se vidjeli. Onda je on umro. Na njegovoj ploči u donjem desom kutu stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega riječi: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala sijeda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njezino naborano lice, a njezin topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomično klečala.. zatim se nagnula poljubila ružu i stavila ju na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svaka je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvijek bi se zadržala kojih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grobak i snijega na njemu. No te noći zvijezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gdje su jedino mogli biti sretni zajedno...u vječnosti.. |
15.03.2006., srijeda
tiho tiho šapuće mi more
 Dođi....dođi.... čekam te. Tiho mi šapuće, Vrijeme je da krenem, Da mu se pridružim i ovaj puta. Vrijeme je da posjetim svoju ljubav, moje divno plavetnilo. Sve glasnije me zove moje more... Opet ću uroniti u plavu dubinu, opet će me okupati sunčeva koprena Zlatna koprena prosuta po površini. Nježno će me ljuljati valovi kao da me uspavljuju Tiho tiho šaptat će mi more Pričati mi najljepše priče, opet ćemo biti jedno, Spojeni...bezbrižni. Dođi...požuri se... Glas mora je u meni. Kažu more bući...hući, Ne ...more pjeva..ono šapće najslađe riječi Samo ga treba čuti, htjeti čuti. Treba znati sjediti na obali mora, znati sjediti s njim, a ne daleko od njega. Treba ga znati dodirivati prstima nježno da se nasmije, da zažubori od veselja i zaigranosti. Nauči igrati lovice s valovima nježno ih špricati, lagano ih milovati po pjeni na obrazima. Dođi... zavodljivo se nasmijalo more... I osmijeh mi je na licu jer ga vidim jer sam tu. Tu sam i mogu zagrliti svoje divno more, Mogu se nasmijati i poljubiti najdražeg prijatelja, utopiti tugu u njegovoj duši. Mogu se prepustiti njegovim valovima dozvoliti im da skinu sve sa mene, svaki trag težine, svaku kaplju znoja, drhtaj iz tijela, sjenku iz očiju. Treba se nasmijati, samo se pustiti toj ljepoti Prihvatiti ju srcem i dozvoliti joj da udje u nas. Tako i samo tako ja uvijek čujem šapat mora, Kada me nježno zove njećno i divno, Najljepše plavo moje... more moje... |
11.03.2006., subota
Uspavanka...
 Spavaj ...spavaj lijepo moje umiri te vesele male nožice. Odmori sjajne oke... Još jedna noć nam je stigla Došla polako...mirno...umiljato moje. Spavaj...spavaj jedino moje. Anđeli će noćas doći, isplesti zlatnu mrežu snova. Pozvati će vile da ti osvijetle put, put spokoja i tišine. Noćas će zvijezde sjati samo za tebe, najdraže ..ma najdraže malo moje. Spavaj ...spavaj divno moje, Jer ništa te ne može dotaknuti... Ništa te ne može ukloniti sa cvijeta, s latica snova, iz naručja mora. Ništa te ne može odnijeti s oblaka, uzeti ti jastuk od bisera, jer tu sam ..zauvijek... s tobom voljeno moje. Spavaj...spavaj milo moje. Znaj noćas će mjesečina krasiti tvoje lice, kupati tvoje plave uvojke u srebrnoj pjeni, ljubomorno čuvati sjaj u tami, obasipati te zvjezdicama...malim najmanjim..najsjajnijim. nježno će zvoniti ta zvonca ...nježno će svirati... najljepšu upavanku...lijepu kao san. Spavaj...spavaj i snivaj slatko moje... Ne boj se...snove ću ti čuvati, nitko ih neće moći ukrasti. Nikada se neću umoriti od noći, od gledanja tih zaspalih očiju, tih malenih prstića na mojoj koži, od daha nježnog...laganog, od prisutnosti tvoje...ljubljeno moje. Uvijek ću s veseljem slušati otkucaje malog srca, pratiti sa smješkom uzdahe sanjive tvoje i svaku ti noć dok sam živa šapnuti... Spavaj spavaj...zlato moje. p.s. pjesma djetetu koje će jednoga dana doći i uljepšati mi život. Jednoga dana će biti jedan mali djelić mene prenesen u ovaj svijet , kao nešta malo,krhko, nemoćno, predivno i neponovljivo. Bit će to andjelak...savršenstvo u malom :) |
09.03.2006., četvrtak
ledena toplina
 Pretvaram se u led Dah je sve hladniji a oči hvata bijela koprena. Padam, opet padam u zimu iz koje sam došla. Zašto nisam uspjela? Kriva sam što sam prišla suncu što sam dozvolila da me ugrije, što sam pokušala biti blizu tebe. Ledeni kristalići polako se vraćaju, odijevaju me u moju bijelu haljinu nježno ispiru s mene i zadnji trag topline, zadnji trag boje...djelić sunca koji je kratko prebivao na mom licu u mom tijelu. Htjela sam pobjeći od te bjeline, unijeti boje u svoj dan. Pokušala sam zadržati toplinu u rukama hladnim, probala odrzati vatru ledenom vodom. Htjela sam vjerovati da mogu napustiti sve to, svoje snježni kavez, htjela sam plesati na suncu...plesati bez povratka. Gledala sam u tvoj sunčani trag shvatila kako mami da izadjem, koliko mi treba to. Bio je to rizik koji sam platila... Platila sam ih krilima koja su se otopila na suncu Krilima...ledenim krilcima... jedinim blagom koje ne mogu vratiti. Dio mene otopio se na tom suncu pred tobom, Dio mene uspio je uhvatiti boje u ruke... Čuti toplinu i okusiti sjaj. .... Haljina je gotova i sjedim na svom ledenom tronu kristalići su okovali tijelo...posuli bisere po koži okitili kosu i zaledili dah. Ledenim plavim očima gledam prema gore i pitam se ... Kakva li je to žuta kugla? Je li to onaj moj izvor topline što je osvjetljavao dan? Kako mi je poznat...odakle ga znam? I gledam a kristalići zatvaraju prozore i tiho šapću: Spavaj spavaj...sanjaj dok ne svane novi dan, ta žuta kugla...i toplina za tebe to je samo san. |
08.03.2006., srijeda
čarolija leptira
 U jednom dodiru tjeraš tamu svjetlom bojiš dan. Zlatan ...snen dan... prepun sunca i topline. Sve što je bilo potrebno je jedan osmijeh i mala čarolija je počela... Tako je malo trebalo da sve u meni zablista Samo osmijeh ili dva... kako je mala cijena sreće!? S rukom ruci mogu sve što želim, letjeti ...vinuti se skroz do Neba. U trenu se mogu stvoriti među morskim sirenama, otići na kraj svijeta. Za mrvu...za mrvu tog osjećaja... u stanju sam i otići..sve izgubiti I ništa nije više teško, nema više tuge u očima.. Samo se ponekada javi strepnja, da će mi jednom uzeti osmijeh, Da će leptiru odrezati krila Pustiti me da se izgubim u mraku noći da će ugasiti zvijezdu koja sada blista |
Free Site Counters
| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čuvari mog bloga
Meni bitno:
Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koju putuju zvijezde su vodiči. Za druge one su samo male svjetiljke. Za poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo šute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema...
Kada noću budeš gledao nebo, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati.
To će biti kao da sam ti umjesto zvijezda, darovao pregršt zvončića...što se znaju smijati.
Mali princ - Antoine de Saint- Exupery
