Bok svima!
Danas neću pričati o jelu. Neću pričati niti o dijeti, niti o kupovinama niti o bilo čemu lijepom.
Danas ću pričati o lešinarima.
Ima jedna genijalna fotografija Wernera Bischofa koju sam vidio na izložbi u Klovićevim Dvorima.
Zove se "Lešinari bojnog polja" i prikazuje pripadnike "sedme sile" u iščekivanju. Jedan do drugog fotografi i fotoreporteri sa fotićima na gotovs čekaju. Njih je toliko da je cijeli kadar pun lica. Neka su puna iščekivanja, druga su jednostavno umorna.
Danas sam se morao ići naručiti kod reumatologa. Mislim, trebao sam već davno to učiniti, ali nekako nisam stigao. Zato sam danas, na petak 13. odjednom dobio nešto vremena, te sam to odlučio napraviti.
Išao sam na Rebro i nakon više od pola sata traženja parkinga sam uspio naći nešto. Naime, ona garaža koja kakti radi, NE RADI mamice im se naj**em. A svuda oko Rebra automobili, kamioni i oni... lešinari.
Dva-tri kamiona HRT-a su se nasrali ispred onkološkog odjela bolnice Rebro. Na samom ulazu (s vanjske strane ograde) su tri kamere, dok novinari (vjerojatno ne samo HRT-a) sjede u hladu i čekaju. Kao kada lešinari kruže oko čovjeka u pustinji, tako i oni čekaju. Čekaju da Račan umre.
Čekaju da snime suze Račanove obitelji. Da snime ljude kakvi su kada im netko drag umre. Čekaju i da snime da li će netko "bitan" izaći likujući ili plačuči. Čekaju, a Račan se još ne da. Barem se nije dao jutros kada sam prolazio.
Na žalost, kao i kod onih što kruže iznad čovjeka u pustinji, tako će i ovi na kraju ipak doći do mesa. Jer ovi lešinari sjede u hladu, pijuckaju sokove i pričaju o glupostima da im prođe vrijeme, dok se Račan pati. Na žalost, Račanu će prije proći vrijeme na ovom svijetu nego što će oni otići.
I nakon što se konačno nahrane ljudskim emocijama (kao zbog nas!), otići će prema sljedećem obečavajućem jelu.
|