Astorija life!

U Subotu popodne mi zvoni telefon,zapravo mobitel, zove me brat.Ja mu velim da me nazove na kucni, bio je
vikend, oko pola dvanaest u noci po njihovom vremenu , ali znam da oni idu kasno spavati, pa o nije bilo neobicno da me zovu u to vrijeme.
Poslije uobicaenih pitanja kako su djeca, kako je Neno, pita me da li sjedim? Nakon tog pitanja znala sam da se nesto jako ruzno dogodilo.
Kazi mi Ivice moj sto se dogodilo, a u meni sve vec vrisiti od bola!Smiri se molim te, ne moze se nista promjeniti!
I napokon tuzna istina, umro je Damir teta Nanin, tako smo ga uvijek zvali.To mi je bratic sa oceve strane, od moje drage tetke sin.Umro je na dan kad se rodio, na svoj rodjendan.Cetrdeset i cetiri godine, i srcani udar, jedan jedini, bio je toliko jak da ga nisu uspjeli spasiti.
Dok ovo pisem njega stavljaju pod crnu zemlju, zauvijek napusta ovaj svijet.Upalila sam svijecu za njega, i za mog brata, da ga doceka tamo gdje je vjecnost!
Pocivao u miru Bozijem moj Damire, neka te dobrota Bozija nadje u nebeskim prostranstvima!