Astorija life!

Da samo ukratko napisem kako je bilo.Nemam bas previse vremena, sad nas je jos za jednog clana vise,
sto je znaci ima nas sest u pedeset-sesdeset kvadrata.Ali snalazimo se sasvim dobro, on je veliki decko,
dvadeset i jedna godina, tako da su moji klinci dobili osobu za gnjaviti.
Po cio dan samo zivkaju njegovo ime, sreca po njega da nije stalno u kuci, jer su mu pravo dosadne.
Moj intervju je prosao skroz dobro, nadamo se da ce biti sve kako treba, jer nam zapravo nisu dali konkretan odgovor, nego nesto u stilu da je sve bilo O.K.
U roku od devedeset dana cemo dobiti informaciju je li sve u redu, ili cemo trebati poslati jos neke papire..
Zapravo da nesto nije u redu, oni odmah zakazu drugi intervju, na koji opet moras cekati duze vremena.
Tamo smo dosli na vrijeme, cekali nekih dva sata, sto nije strasno, jer drugi vele da su znali cekati i puno duze.Onda nas prozvase, pa redom pitanja gdje smo se upoznali, kada sma dosla ovdje, da li radim, kako sam dosla ovdje, koliko djece, sto mi suprug radi, trazili su sve papire od vjencanja,rodne listove,dokaze da stanujem na toj i toj adresi, da imamo zajednicki racun, kreditne kartice, njegovu godisnju zaradu, prije je bilo za posljednje tri godine, sad je dovoljna samo zadnja godina....i to je bilo to!
Jos samo da dobijemo obavijest, odnosno zelenu kartu, i jedan pomalo nezgodan dio zivota na crno je zavrsio.
Idem dalje dragi moji da bacim oko malo na vase blogove, vrijeme mi je vec na isteku, proslo je osam, moja omladina se budi!