Ovo je svjetlo uma,hladno i planetarno.Stabla uma su crna.Svjetlo je plavo.
Travke podastiru svoj bol preda me kao pred boga,golicaju mi gleznje i sapcu svoju skrusenost.
Guste sablasne magle nastavaju ovo mjesto odijeljeno od moje kuce redom grobova.
Naprosto ne vidim kamo se moze stici.Mjesec nije izlaz.
I sam je lice blijedo ko stegnuta saka,strasno uznemireno.
Povlaci za sobom more ko tamno zlodjelo,suti ocajno razjapiv usta.
Ovdje ja zivim.
Dva puta nedjeljom zvona zapanje nebo-osam golemih jezika prorice Uskrsnuce.Na kraju trijezno odzvone svoja imena.
Tisa se uvis dize.Gotickog je oblika.Pogled je slijedi i stize do mjeseca.Mjesec mi je majka.
Nije drag ko Marija.Iz modrih mu halja izlijecu sove i sismisi.
Kako bih voljela vjerovat u njeznost-lice idola,oplemenjeno sjajem vostanica,sto spusta upravo na me blagi pogled.
Pala sam duboko.
Oblaci cvjetaju modri i misticki povrh lica zvijezda.
U crkvi bit ce da su sveci njeznih stopala posve pomodrili lebdec iznad hladnih klecala ruku i lica ukocenih od svetosti.
Mjesec sve to ne vidi.Luda celava.A poruka tise je-tmina.
Tmina i tisina.
SYLVIA PLATH