kindergarten cosmocart

Gdje biste?
Negdje gdje ima dobrih bolnica i takvih nekakvih ustanova tako da kad ON padne i istegne ligamente na nogometu, ga mogu odvest negdje gdje će mu pružiti vrlo dobru njegu, da ne spominjem da me strah da bi se moglo desiti i nešto gore od istegnuća ligamenata, ne dao Bog. Želim biti u gradu u kojem s 3 telefonska poziva i 15min potrošenog puta mogu osigurati NAMA sve najbolje što se pitanja zdravlja tiče.
Gdje još?
Da se mogu osjećati dovoljno sigurno da kad se ONA vraća kući u javnim prijevozom da je netko neće napasti.
Dalje?
Htio bi još da u tom gradu postoji osnovna i srednja škola, a po mogućnosti i faks u koji bi ONA i ON željeli ići, da ne moraju sa 14 godina putovati dva sata do škole, em da ih nikada ne vidim, em da su iscrpljeni em da se ne mogu družiti sa svojim školarcima.
Samo to?
Ne, htio bi živjeti u gradu koji će NJIMA ponuditi mogućnosti koje žele, tako da ako se žele baviti badmintonom, postoji adekvatno mjesto gdje se time mogu baviti. Ili nečim drugim.
Hm.
Što hmaš? I volio bi grad u kojem se mogu osjećati dovoljno slobodnim biti što jesam, a ne da se osjećam nelagodno dok ispunjavam dokumente sa svojim osobnim podacima. I ONI isto.
Da?
Da, i gdje MI možemo otići na čaj poslje utakmice lige prvaka, ili u kvaliteno kino il kazalište. Da se osjećam kao u gradu.
A što ako bi se ON ili ONA htjela baviti nečim što nema u tom tvom gradu, naprimjer jedrenjem?
Probao bi im to omogućiti. Ali mislim da je jednako važno, koliko i podupirati NJIH i naučiti ih što je odgovornost i kako pronaći mjesto pod Suncem. Čak i kad su šanse protiv NJIH.
Gdje vidiš grešku?
U komunikaciji. I ne razumijevanju. Jednostavno, ljudi ne pričaju onako kako bi trebali, ne nauče se pričati onako kako žele, i ne znaju reći što žele niti čuti što bi drugi želji da čuju.
A što to?
Želje i frustracije. Umjesto da imamo odgovor za NJIH, mi ih pošaljemo u sobu. Puštamo ih da utonu dublje, umjesto da ih dignemo gore. Koliko ti je puta trebala samo neka lijepa riječ i SVE JE U REDU rečenica?
Puno.
A koliko si je puta dobio od onih od kojih ti je najviše trebalo?
Malo.
Da nejdemo dalje. Da su neki u stanju učiniti da ONI srame samih sebe, svojih želja, svojih problema. Kopajući si jamu. Skretanje pogleda. Tabu teme. Prešućivanje. Nedavanje podrške kad sve nije kako smo mi zamislili. A tko smo mi naspram NJIHOVOJ MAŠTI? Ja se već danas osjećam crnobijelim u prevelikoj mjeri.
A ono drugo što si pričao?
Ah da. I anđeli se potroše. Iscpre. Umore. Znaš, u ljudima postoji jedna granica do koje mogu apsorbirati negativnu energiju prije nego puknu i proslijede je dalje. Ljudima se često učini da anđeli nemaju tu granicu, ali samo zato jer je u anđela ona puno viša. Ali tu je. Postoji. A kad je jednom prenatrpaš anđela, onda se stvari malo drugačije raspletu. Najme anđeo ne puca kao ljudi, anđeo uzme od tebe ono što ti je najbitnije i najvažnije i iskoristi to kao još jedan akumulator u koji će pohraniti tvoju negativnu energiju koju su prenio, onda je preradi i vrati ti taj dio. Samo što to boli više od ičeg.
Ne zajebavajte se sa anđelima ljudi. Anđeli to nisu zaslužili.


####