kindergarten cosmocart

Zagreb - nekog rujna, 2006.
Priču nam donosi najveća zavisna svjetska novinska agencija "Manipulator", a mi, vaš omiljevni dnevni list "Kazalište laži" prenosi u cijelosti, ili bar one dijelove koji su se nama učinili zanimiljivi. Jučer je pred ministarstvom znanosti i obrazovanja skupina studenata održala nasilan prosvijed paleći nalivpera i gađajući prozor ministra, što se može i treba protumačiti kao teroristički čin. Nadalje, skupina prosvjednika uzvikivala je parole pozivajući na nasilje i rušenje demokratskih vrijednosti, a nisu izostali ni natpisi iznimno uvredljivog sadržaja (jedan studnet imao je majcu na kojoj je pisalo "molimo rektora da nas ne vrijeđa", op.a.). Također, konkurentskom listu "Budalaštine i nezanimljivosti" anonimni je čitaoc javio da je u trenutku prestanka rada semafora u Držićevoj ulici primjetio 2 studenta, te smatra kako oni snose krivnju za počinjeno nedjelo. U pripremi je i opsežni članak u tjedniku "Teme za tračanje" u kojem će biti obrađene mnoge stvari koje izazivaju strah kod ostalog pučanstva poput "studentsko obogaćivanje skripti potrebnim informacijama - mogu li proizvesti bombu?" i "odjavljivanje ispita - tek jedan korak do masovnog uništenja". Urednik "Manipulatora" u zaključku svog teksta "Hrvatska - taoc studenata" zaključuje da iako je omjer studenata prosvijednika bio 1 naprema 100000, da ipak možemo smatrati da ta 3 studenta prosvijednika predstavljaju interese i želje cijelokupne studnetske populacije bez obzira na bilo što drugo, te da svakog studenta treba uzeti s dozom nepovjerenja, a poželjno bi bilo i s dozom agresije i netrpeljivosti, jer ipak, ako nešto ne razumijemo, najbolje je to uništiti bez prethodnog upoznavanja s problemom, pa makar taj problem i ne postojao.S time se potpisnih ovih redova za "Kazalište laži" u potpunosti slaže, te samo nadodaje da je u najvećem trgovniskom lancu "Nepotrebne i skupe stvari" novo sniženje na odjelu "Stvari koje ćete kupiti i ni jednom upotrijebiti", te se očekuje veliki interes kupaca, pa se mole isti da imaju strpljenja na parkiralištu i nose pištolje na vodu, a ne prave.

Darwin jednom rekoše i iznješe svoju teoriju evolucije.
Dakle, lavovi žive u srcima ljudi. Žive li?
Najme, lav alfa pobijedi u bitci lava beta, uzme mu ženku, napravi joj dicu i tako to, ode svojim putem.
A što je u ljudima?
Baš mi je zgodna, slatka, sexy, jebozovna...baš mi je slatki, napet, ima dobra ramena, zurkicu, ne osjeća strahić...
i tako to.
i kako onda da to bude u skladu s darwinom kad ženku ne dobiva onaj s najjačim genima, što će reći da možebitno se neki gen šmokljana prenosi dalje, da ne pričam o tome da ženke odbijaju spolno prenosive muškarce. ili muškarci ženke, zbog njihovih neljepota.
jel možete zamislit lavicu koja odbija lava jer joj nije lijep i time joj propadan šansa za širenje svoje vrste? il lava kojem nije do sexa u doba parenja, jer lavica ima ružan rep?
ili smo božanstveni ili smo vanzemaljski ili je darwin bio u krivu.
doduše, možda se služimo estetikom kako bi što bolje promiješali naše gene, but then again, zašto miješati slabije i jače gene? kad možemo jake i jake i dobiti još jače?
doduše, tko određuje i po kojim kriterijima što je to jak gen?
ili, s druge strane, i ovako nam ide prilično dobro, čak smo treća najinteligentnija vrsta na planeti ne računajući mogućnost nesrazmjera veličina, teorije relativnosti i teorije paralenih dimenzija...
I tako.
Zašto nam je nešto lijepo? A nešto drugo nije? Zašto su nam različite stvari lijepe, bilo pojedničano bilo kroz povijesne etape?
Možda svemu tome nema mjesta u teoriji evolucije, nego je to nešto što je skroz izvan samog pojma kao takvog te nikako ne pridonosi njegovom lakšem ili uopće razumijevanju.
Ali ipak bolje nego - policy je sve ono što vlada odluči ili ne odluči učiniti.

pa ipak.
whatever you say, assassin is born.

u idućem nastavku nešto više o trećem svjetskom ratu..

Slijedom, vrlo vjerojatno, nekih čudnih događaja, upravo sada probudio sam se u rovu, nekih 177 kilometara sjeveroistočno od Kijeva, u blatu do koljena. S uniformom. Kao regrutirani član Crvene Armije. Ako mapa i kompas nisu lagali. A po odzvanjanju tenkovskih granata ne bi rekao da lažu. Provirio sam u izvan rova. Taj čas nedaleko od mjesta gdje sam stajao, odjeknula je jaka eksplozija, a blato koje je ta eksplozija podigla palo je točno na moj rov, meni na glavu. Oko sebe sam vidio samo smeđe more prašine i blata. Sjeo sam natrag i odlučio da šljem nije bez vraga izmišljen. Oko mene je sjedilo još 30tak vojnika. Svaki sedmi je imao pušku. Ostali su pljeskali ili udarali drvom o drvo da stvore privid pucnjave. Nasreću, ili na žalost, imao sam pušku i ja. I jednu ručnu bombu. Vjerojatno je bomba bila neispravna, ali to ću provjeriti kasnije. Na trenutak mi se činilo da je vrijeme stalo a i sve oko mene. A sve što sam pomislio bilo je da je ponekad tako dobro kad ti prođe neka laž ali je neusporedivo bolje kad nekom možeš, crno na bijelo, sasuti istinu u lice. Izvadio sam papirić iz džepa na kojem je pisalo; i never thought you'll fuck with my brain, i never thought i'm gonna do you the same. Hvala na pitanju, potegnu bih malo vodke iz pljoske. Sjetio sam se kad sam prvi put kupio vodku, voćnu vigorovu s okusom limuna, u osmom razredu i kako sam je sakrio u frižider prije odlaska na tulum da je nitko ne nađe. Smrzavao sam se vani. Ja, kojem zapravo ni na skijanju nikad nije bilo hladno. Skijanje. Oko mene padaju bombe, a ja sam se sjetio skijanja. Kako stojim na vrhu padine, toliko visoko koliko nitko u mom razredu nije bio, nekih 150m iznad najnižih oblaka zbog kojih je cijelo skijalište u magli. Osim ovog vrha. Zadnja vožnja. Jer se žica zatvara u pol pet, a ja sam uskočio na smrznuti stolac u pet do pola. Nisam volio žičare. Uvijek mi je curio na nos, a to je bilo mjesto gdje sam ga brisao, pa bi morao skinuti rukavice da otvorim smrznute maramice. Pogledao sam 30tak vojnika oko sebe još jednom. Bili su manje ili više sretni. No shit?, pomislio sam. Sjetio sam se kako sam u trećem razredu osnovne pogledao jednu četvrtašicu koja mi se sviđala tada, i ona mene. Noge su mi tada bile odsjekle. A sada sam sjedio u rovu. U blatu do koljena. Na puno stupnjeva iznad ništice. S mecima i bombama koje fijuču pored mog šljema. Dobar dan. Sjetio sam se kako sam tada uvijek želio imati neku curu koja me voli i koju ću ja voljeti. Nešto specijalno. Nešto bolje od biločega što sam vidio ili osjetio. Jedan od ovih vojnika je sigurno poševio više žena nego ja. Jedan od ovih vojnika je sigurno vozio bolje od mene. Jedan od ovih vojnika je sigurno mogao popiti više od mene. No ne znam da li je i jedan od ovih 30tak vojnika bio voljen i volio istovremeno više nego što se mi sada volimo. Ne samo da imam ono specijalno što sam još od onog nevinog pogleda na hodniku želio, nego imam nešto puno više. I puno specijalnije. Pogledao sam u daljinu i primjetio da je Njemaca puno više. I da samo u nekom ludom Slavenskom obratu imamo šanse. Napipao sam kutijicu u džepu. Izvadio je, a unuta je bio još jedan papirić. Pisalo je; Stvari koje se upravo događaju oko tebe nisu nevjerojatne, nego samo vrlo malo vjerojatne. Ne podcjenjuj život. Već nakon par sekundi na užarenoj lavi nastanjuju se prve bakterije. Život uvijek nađe način. Oprosti na uznemirenju, vjerojatno imaš nekog pametnijeg posla. S najboljim željama, D.Adams. Krasno. Vojnici oko mene su se ustali i potrčali izvan rova, ravno na Njemce. Potrčao sam zajedno s njima. Ako je ikada postajala šansa da osjetim nešto više od ovih dimenzija to je bilo sad. Ne znam da li se sve oko mene iskrivilo ili su se moja osjetila promijenila, ali sve što sam osjećao trčeći ka smrtnoj opasnosti bila si ti. Svaki tvoj milimetar, svaki tvoj udah, svaki tvoj dodir, svaku tvoju ljubav. Razvukao sam osmijeh preko blatnog lica. Stao sam na trenutak, okrenuo papirić i sa nalivperom napisao; ako umrem večeras, umrijet ću sretan jer sam voljen i jer volim. Vratio sam papirić u kutijicu, a nju bacio u svemir, možda je neki austronaut pokupi. Sad idem isprobati da li je ručna bomba ispravna, vjerojatno ne postoji bolji trenutak za to. Dok sam skidao osigurač s bombe, sjetio sam se profesorice u osnovnoj, iz povijesti. Pričala nam je da su u srednjem vijeku osmanlijski ratnici bili najodlučniji jer su vjerovali da je smrt nagrada u kojoj se spajaju s Bogom. Ili tako nešto. Metak je išao ravno prema meni. Stao je predamnom, iako sam znao da će uskoro nastaviti svoj put. Svemir ili netko drugi, uostalom nebitno je, podario mi je još par sekundi da dobro razmislim o svemu. Ali ja sam razmišljao samo o tebi. Osjetio sam te ponovo kao da s tobom dijelim tijelo. Lagali su mi svakom svojom rečenicom, znao sam. Ipak postoji nešto bolje i specijalnije od biločega što sam prije vidio i osjetio. Mi.