X-Thug a.k.a MC Pepeljara a.k.a True Lee
15.03.2007., četvrtak
C-Murder
|
Corey Miller, a.k.a. C-Murder, grew up in New Orleans’ Third Ward in the notorious Calliope Housing Projects and went on to turn his pain into music. C-Murder made his rap debut in 1995 as part of the group TRU, along with his brothers Percy and Vyshonne, a.k.a. Master P and Silkk the Shocker. The Miller brothers went on to form No Limit Records. Together they became the most powerful force to put southern hip hop on the map during the mid 1990s. TRU’s album TRU 2 Da Game was certified platinum in 1997. C-Murder has been featured on numerous No Limit albums and movie soundtracks and has released six solo albums to date, including Life or Death, certified platinum in 1999, and Bossalini certified gold the same year. He appeared in the classic straight-to-video movie I’m Bout It and the hood comedy I Got The Hook Up. C-Murder went on to establish TRU Records in 2001, continuing the family tradition of self-reliance and entrepreneurial spirit. Plans for TRU Gear, a sportswear line, as well as TRU Publishing, a line of urban fiction, are also in the works. His last album debuted at #1 on Billboard’s independent chart in 2005. His highly anticipated comeback album will be released on Priority Records in 2007. |
09.03.2007., petak
TORNADO ZADAR ---1965---
|
Osnovan 1965. godine, Tornado predstavlja drugu najstariju navijačku skupinu na ovim prostorima, odmah nakon splitske Torcide (1950.) i mjerilo kvalitete i konstante navijanja u košarkaškim dvoranama, gdje je zadarska navijačka skupina kroz sve ove godine postavila standarde i pokazala sve ono što predstavljaju riječi „navijački pakao“. ŠEZDESETE – GRAD NA NOGAMA Grad Zadar je kolijevka europskog dvoranskog navijanja i to predstavlja od samih početaka organiziranog navijanja u našem gradu, koji sežu u davne šezdesete godine. O interesu zadarskih navijača za košarku, bodrenje svog kluba i veličanje plavo-bile boje dovoljno govori činjenica, da su legendarne Jazine vrlo često bile premale, u dvoranu u koju službeno staje oko 3000 ljudi na svim većim utakmicama naguralo bi se i više od 7000. Vrlo vjerojatno iz tog razloga su porazi Zadra na domaćem terenu bili prava rijetkost koja je doživljavana poput tragedije. Vrata zadarske dvorane su već 5 sati prije utakmice bila zatvorena jer je bila krcata, ali to nije sprječavalo zadarske fanatike da, dok se još igralo na otvorenom, bodre svoj klub iz okolnog parka, s bedema, sa stabala. 1965. godine, na dan odigravanja utakmice posljednjeg kola košarkaškog prvenstva, cijeli Zadar je bio na nogama, a utakmicu je pratilo više navijača van igrališta nego što ih je bilo unutra. To je godina rođenja Tornada. Vatreno i urnebesno košarkaško navijanje i sve pobjede Zadra u to vrijeme nisu imali samo sportski karakter, već su smatrani pobjedom nad tadašnjim režimom koji je zanemarivao grad Zadar, dajući mu epitet ustaštva. Košarka je postala sredstvom iskazivanja bujajućih nacionalnih osjećaja. Zadar je nerijetko svoje utakmice sa srpskim klubovima odigravao upravo u Božićno vrijeme, pa i na sam Badnjak, jer je tadašnji komunistički režim zanemarivao katoličku vjeru, tradiciju i običaje. No, zadarski su navijači kitili svoje Jazine svijećama, pohodili dvoranu u ogromnim brojkama, stiskali se na tribinama poput „slanih srdela“, pjevali vjerske, hrvatske i domoljubne pjesme i na taj način se izdizali iznad represije nad Hrvatima od strane vladajućih struktura. Tornado se zbog toga našao na udaru tadašnjih vlasti i mnogo je njegovih pripadnika stradalo, no takvi događaji su samo dolijevali ulje na vatru i rezultirali još većim navijačkim i nacionalnim buntom. SNAGA I PRODORNOST SEDAMDESETIH Tornado je dobio ime po vjetru razorne snage i prodornosti, a upravo su to bile i glavne odlike zadarskih navijača koji su oduvijek prednjačili u košarkaškom navijanju. Tornado je prvi organizirao gostovanja i na domaće i na inozemne terene, sve dok SUP, nakon velikog nereda i tuče s milicijom u Ljubljani 1972. godine, uzrokovanog represijom tadašnje vlasti, nije zabranio organizirana gostovanja zadarskim navijačima. 1970. godine Zadar je u Splitu osvojio kup bivše države, porazivši Jugoplastiku pred mnoštvom zadarskih navijača, koji su bili i brojniji i glasniji od domaćih, onih splitskih. Slavlje je u Zadru bilo neopisivo, a fešta nakon osvajanja trofeja je trajala danima. Početkom sedamdesetih zadarska košarka gubi sjaj i klub se bori za opstanak u društvu najboljih, no Tornado ni onda nije posustao i zadarski navijači su, u duhu one zadarske „Zadre mi te volimo iako nisi prvi, Zadre mi te volimo jer si nam u krvi“, pokazali što znači istinska vjernost svome klubu i plavo-biloj boji. U to je vrijeme navijanje zadarskih navijača predvodio pok. Leo Pincetić, koji je odjeven u frak stajao uz parket i dirigentskom palicom vodio navijačku pjesmu. PAKAO OSAMDESETIH Povratkom pokojnog Krešimira Ćosića u Zadar, košarkaški i navijački duh u gradu ponovno jačaju. Krešo je u Zadru učinio pravu košarkašku revoluciju, budeći još jače u zadarskim navijačima ono što nikad nisu izgubili, ljubav prema klubu, gradu i košarci. Ne samo da je dvorana bila krcata na utakmicama Zadra, nego je i na treninzima znala biti popunjena s više od 2000 fanatika. Prije utakmice svirao bi sastav s kojim je pjevala cijela dvorana, pjevale su se zadarske, hrvatske, naravno i navijačke pjesme, a navijanje je bilo bučno, glasno, urnebesno kao nikada do tada. Zadarski su navijači sve više poprimali izgled moderne i organizirane navijačke skupine, skupine ultrasa, a u uporabu ulaze i navijački rekviziti poput šalova, zastava, bubnjeva, brodskih sirena, truba itd. Gostovanja Tornada u to su vrijeme bila poznata po masovnim odlascima, po „vojsci zadarskih navijača“, ali i po neredima, koji su već tradicionalno najveći zamah i najžešći oblik poprimali u Ljubljani. Zagreb je za Zadar tih godina predstavljao lak teren i još lakše bodove, također i mnogobrojnu pratnju od mnoštva pripadnika Tornada. Od 1974. do 1976. Zadar osvaja titule prvaka bivše države, a Tornado okuplja i navijače izvan grada Zadra, među kojima su prednjačili Šibenčani. Jaku navijačku podršku Zadar je imao i u Splitu, a djelovao je i ogranak Tornada u Zagrebu. 1981. godine u Jazine dolazi Cibona, s našim Krešom u svojim redovima, i ta je utakmica u navijačkom svijetu ostala upamćena po navijačkom spektaklu kojeg je nadopunila prva baklja ikad zapaljena u dvorani. Zadar je, kao jedan od najtrofejnijih klubova s ovih prostora, nebrojeno puta oduševio i razveselio svoje navijače, no pripadnici Tornada i zadarski zaljubljenici u košarku ipak na posebnom mjestu u srcima nose naslov iz 1986. kad je Zadar, praćen brojnim navijačima čija se brojka mjerila u tisućama, u Zagrebu oteo naslov favoriziranoj Ciboni koja je te godine osvojila naslov prvaka Europe. Na prvoj utakmici doigravanja u Zagrebu, više od 1000 pripadnika Tornada nekoliko je puta izbacivano iz dvorane od strane rigorozne milicije, a na pjevanje „Marjane, Marjane“ i „Zadar je najbolji, Zadar je slavan“ zagrebačka publika im je odgovarala sa „Nemate kulturu“. Zadar je u krcatim Jazinama pobijedio u drugoj utakmici doigravanja rezultatom 84-73, pa se sve odlučivalo u Zagrebu u posljednoj utakmici. Zadar je, pred nekoliko tisuća svojih navijača, i nakon dva produžetka, uzeo naslov favoriziranoj Ciboni pobijedivši je 111-110. Pripadnici Tornada nakon utakmice ulaze na parket, na Trgu bana Jelačića se okuplja mnoštvo Zadrana i počinje fešta koja se nastavila prvo na Plitvicama, pa na Masleničkom mostu gdje su tisuće navijača čekale „karavanu“ s igračima i navijačima koji su se vraćali iz Zagreba. Na zadarskom gradskom trgu, ali i u cijeloj staroj gradskoj jezgri, okupilo se oko 50 000 navijača koji su po ulicama grada fanatično slavili naslov prvaka koji je imao za Zadar veliko značenje, jer je opet doveo vrhunske europske klubove u „grad košarke“. 1988. godine u Zagrebu, prije utakmice s Cibonom, došlo je do velikih sukoba s purgerima i milicijom po ulicama grada, stoga Tornado utakmici nije ni prisustvovao. Iduće godine zabilježena je velika tučnjava s Delijama i milicijom u Kninu kao uvod u ratne godine. Zadarski su navijači bili aktivni i na nogometnim utakmicama. 30.06.1986. NK Zadar ulazi u Drugu državnu ligu bivše Jugoslavije pobjedom nad Zagrebom na prepunim Stanovima (12 000 gledatelja, a postojala je samo stara zapadna tribina) na jedanaesterce rezultatom 8-7. Nastalo je, nogometom uzrokovano, dotad neviđeno slavlje u gradu. U drugoj Jugoslavenskoj ligi naš grad i NK Zadar najviše pamte utakmicu protiv Spartaka iz Subotice, u kojoj je NK Zadar pokraden, pa nakon utakmice frustrirani navijači ruše ogradu, ulaze na teren i nastaje potpuni kaos. Taj incident za sobom povlači zabranu igranja na Stanovima i posljedica toga je Zadrovo ispadanje iz lige. DEVEDESETE – VRIJEME RATA I NAPRETKA TORNADA U Zagrebu 1990. godine Tornado ponovno sudjeluje u neredima, ovaj put u Trnskom izbija tučnjava s Bad Blue Boysima. U godini demokratskih promjena Tornado želi nezavisnu državu Hrvatsku kojoj je oduvijek težio. Navijači Zadra prolaze torture u Benkovcu i Kninu iz kojih izlaze moralno jači nego ikad prije. 1991. godine mnogi pripadnici Tornada odlaze u Domovinski rat u kojem suneki od njih dali živote za ostvarenje višestoljetnog hrvatskog sna. 1992. godina je, osim po užasavajućem ratnom razaranju grada Zadra, upamćena i po, ništa manje dramatičnom gostovanju u Zagreb kad su navijači putem praćeni kišom granata, a autobus s igračima Zadra izravno je raketiran, a poslije je „za dlaku“ izmakao protutenkovskoj mini. Tih ratnih godina u Zadru se ipak nije izgubila ljubav prema klubu, Tornadu, plavo-biloj boji pa su Jazine, iako slabije posjećene, i dalje predstavljale „vrući teren“ na kojem su vatreno dočekivani svi srpski igrači koji su tih godina s europskim klubovima dolazili u Zadar. Atmosfera puna nacionalnog naboja, domoljubne agresivnosti i zadarske navijačke fanatičnosti, pomiješana sa zvukom granata koje su danonoćno padale po gradu, utjerivala je strah u kosti gostujućim momčadima koje su puno puta poklekle pred, tada ne baš moćnim, klubom iz Jazina. Nakon završetka „Oluje“ navijačka aktivnost zadarskog Tornada se nastavila i jačala. U Zadru je 09.10.1995. proslavljena 65. obljetnica košarke u Hrvata i 30. rođendan Tornada, uz odigravanje utakmice Zadar – Hrvatska i postavljanje spomen ploče pripadnicima Tornada poginulim u Domovinskom ratu na južnoj tribini legendarnih Jazina. Uvertiru ovim događanjima predstavljala je košarkaška utakmica između Tornada i Torcide pred oko 2000 gledatelja. Od sezone 1995/96 Tornado je počeo intenzivnije pohoditi i utakmice NK Zadra, i na Stanovima i na gostovanjima, prvo u drugoj, a zatim i u prvoj ligi. Zadarski stadion na Stanovima postao je tvrđava u kojoj su mnogi respektabilni hrvatski klubovi ostajali bez bodova, a suparničke navijačke skupine bez šalova, transparenata, zastava, ali s viškom modrica. Konkurencija na nogometnim terenima Tornadu je posebice koristila jer u dvorani su Zadrani na ovim prostorima, ali i šire, bili i ostali neprikosnoveni, dok nogometom nije nikad bilo zaluđen cijeli grad kao košarkom, pa se tu Tornado kao skupina ultrasa morao iskazati. Na krilima dobrih rezultata NK Zadra u sezoni 1997/98 Tornado osvaja nagradu Sportskih novosti „Nogometni oscar“ za najbolju navijačku skupinu na nogometnim terenima u toj sezoni. U isto vrijeme KK Zadru ne „cvjetaju ruže“, zaredali su katastrofalni porazi od, svijetu košarke nepoznatih, momčadi kao što su Franck i vinkovački Dinamo, koji je Zadra isprašio sa 43 koša razlike. Tornado tada traži kompletnu ostavku svih klupskih dužnosnika, a novost predstavlja činjenica da Tornado kao Udruga navijača dobija dva mjesta u Izvršnom odboru KK Zadra, kako bi njegovi članovi mogli imati uvid u rad kluba. Padanje rezultata KK Zadra pratilo je dizanje kvalitete Tornada, što je potvrđeno i na derbiju protiv Cibone kad su sva svjetla ugašena, a dvoranu je obasjala svjetlost 2000 upaljenih prskalica uz zvuke „Lijepe naše“. Uskoro se zadarska košarka ponovno diže iz pepela, uvodeći Donatov grad u dugo neviđenu euforiju. Na krilima dobre mlade generacije zadarskih košarkaša predvođene EmiliomKovačićem, Zadar u prepunim Jazinama, u antologijskoj navijačkoj atmosferi, osvaja prvi kup koji nosi ime Krešimira Ćosića. Grad je u deliriju, nakon godina suše, Zadar je uskrsnuo, Tornado je zabljesnuo i digao se na još veću razinu. Gostovanja u Toranj i na splitske Gripe mobilizirala su više od tisuću ultrasa, Zadar je na krilima Tornada gazio sve pred sobom, a onda je na red došlo finale sa zagrebačkom Cibonom. U Jazinama je Zadar pokraden, ideja o prvaku Zadru nije se svidjela vladajućim strukturama koje su tih godina centralizirale kompletan hrvatski sport u metropolu. Zbog ulaska navijača na teren i udaranja suca, prekinuta je finalna utakmica, pobjeda je „za zelenim stolom“ pripisana Ciboni, a Zadar je dobio zabranu prisustva navijača na domaćim utakmicama i iduću finalnu utakmicu u Jazinama morao je odigrati pred praznom dvoranom. No ta represivna mjera koja je udaljila iz dvorane onaj faktor koji Cibona i ostali klubovi, koji su bili „mili i simpatični“ hrvatskim sportskim savezima i vladajućoj garnituri, nikad nisu i neće imati, a to je more fanatičnih i vjernih navijača, nije uništila zadarski navijački, sportski i košarkaški duh. Akcijom „Kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu“ vodstvo Tornada, predvođeno sad već legendarnim vođama, Borom Marinom i Markom Butićem, pomoglo je skupiti većinu novca koji je KK Zadar morao platiti Hrvatskom košarkaškom savezu kao kaznu zbog ponašanja navijača na prethodnoj utakmici finalne serije u Jazinama. Na popularnom „đilu“ oko Jazina, na bedemima, u parku, na parkingu, ispred samog ulaza na vatreni Tornadov istok, skupilo se između 25 i 30 tisuća vjernih navijača Zadra koji su palili baklje, dimne, signalne rakete i žustro navijali od nekoliko sati prije početka sve do kraja utakmice koju je Zadar šokantno izgubio i zagrebački „junaci“ su svoju titulu proslavili u praznoj dvorani, a na njih je gledala samo otužna slika praznog Tornadovog istoka kojeg su ukrašavali jedino mnogobrojni transparenti postavljeni po čitavoj tribini. Čitav događaj je prenosio i CNN, no ni sama ta činjenica nije pomogla Zadru da sa svojim mladim snagama osvoji titulu prvaka Hrvatske u prvom svom finalu od onog 1992. kad je svoje finalne domaće utakmice Zadar odigravao u Rijeci jer su se igrači Cibone bojali doći igrati u Zadar zbog ratnog stanja. U sezoni 1998/99 Zadar ponovno biva poražen u finalu od Cibone, a dolazak Dina Rađe i Arijana Komazeca i osvajanje kupa u Zagrebu pred oko 1500 Tornadovaca u sezoni 1999/2000 probudilo je u Zadranima novu nadu u osvajanje titule prvaka nezavisne Hrvatske. No, ni tada Zadar nije uspio osvojiti naslov iako je u toj sezoni imao nezapamćenu podršku s tribina, Tornado je odradio sva gostovanja u rekordnim brojkama, a Jazine su gotovo uvijek bile pune 3-4 sata prije početka utakmice. NOVI MILENIJ – NOVI TORNADO Nakon sezone 1999/2000 iz Tornada se povlači cijela jezgra skupine, predvođena Borom i Butom, i tad dolazi do velikog pada kvalitete Tornada, a sljedeće sezone protekle su u lutanju i traženju nekih novih ljudi koji će se uhvatiti Tornada, organizacije i vođenja jedne stare, poznate i uvijek prepoznatljive navijačke skupine. Te godine lutanja Tornada bile su obilježene slabim odlascima na gostovanja, navijanjem isključivo na bitnim, derbi utakmicama, padom Udruge navijača i prostorija Tornada u zaborav, a ostat će upamćene i po neredima na utakmicama Eurolige protiv podgoričke Budućnosti, atenskog Panathinaikosa i švicarskog Lugana, kad je došlo do velike međusobne tučnjave na Tornadovom istoku. Sezonu 2001/02 obilježili su katastrofalni rezultati Zadra, gubljenje od Cibone 40 razlike na poluvremenu finalne utakmice u Zagrebu, a nažalost ni Tornado se nije izdizao iz lošeg ozračja. Mlađa generacija Tornada počela se „kristalizirati“ u sezoni 2002/03, ponovno se krenulo na nogometne utakmice na Stanovima i poneka gostovanja, mlađi dečki su ponovno počeli raditi na pokretanju Udruge navijača, a i u Jazinama je stanje sve kvalitetnije i Tornado ponovno poprima oblik ozbiljne navijačke skupine. Rade se nove zastave, transparenti i navijački rekviziti, organizira se odlazak na većinu gostovanja, a nakon osvajanja kupa Krešimira Ćosića na splitskim Gripama pred oko 1500 pripadnika Tornada, grad ponovno pada u trans i košarka postaje opet tema broj 1. Pobjeda nad Crvenom Zvezdom u Ljubljani tricom u posljednjim sekundama pred oko 200 pripadnika Tornada, dovela ja Zadar u finale regionalne Goodyear lige. Oko 1500 pripadnika Tornada hodočastilo je tog dana slovensku metropolu i „halu Tivoli“ i Zadar je na krilima velike vojske navijača osvojio prestižan turnir, pobjedom nad Maccabiem iz Tel Aviva. Gužva već na Masleničkom mostu upućivala je na to što se spremalo u gradu, gdje su igrači i Tornadovci na povratku iz Ljubljane dočekani pred oko 5000 ljudi na zadarskom gradskom trgu u 5 sati ujutro. Sezona 2004/05 ostat će zapamćena u srcima svih Tornadovaca i zadarskih navijača. U Tornadu se iskristalizirala grupica entuzijasta koji su na sebe preuzeli odgovornost organizacije, a odlasci na manja i veća domaća i inozemna gostovanja, izrada nove garniture modernih transparenata, bar šalova, kapa, dobijanje prostorija za Udrugu navijača, začinila je i titula zadarskih košarkaša nakon punih 19 godina čekanja. Zadar je svojim pravim izdanjem nadopunio maestralno izdanje Tornada u ovoj sezoni i grad je, po već nebrojeni put, upao u ruke euforije. Slavlje na gradskom trgu i svim gradskim ulicama upućivalo je na legendarnu 1986. godinu i posljednji zadarski naslov. skinuto sa http://tornado-zadar.hr/stranica/index.php |
