Poznavala sam jednom jednog dječaka koji je bio općaran sablasnom djevojkom. Ni ne sjećam se cjele priče vjerujte nije bilo to tolko davno ali želim zaboravit... pričao mi je, prije nego se sve to desilo prije no što je... kako kažu... prolupo. Jednom ju je susreo na nekom raskrižju, blijedu i promrzlu. Prišao joj je i shvatio kako ustvari drhće. Ogrnuo joj je svoju jaknu bez pitanja i ikakvog razmišljanja. Ona ga je pogledala, pogledom punim topline i nećeg nadnaravnog. Zaledio se istog trena. On je meni govorio da je to bila ljubav, čista i nevina, ljubav kakvu dosad nije sreo. Govorio je- ljubav na prvi pogled. Još se u izmaglici sjećao kako je plaho podigla prste i nijemo pokazala smjer u kojem živi. Hodali su tako, bez riječi, prema kući. Sljedećeg jutra sjetio se da mu je jakna ostala kod te djevojke i krenuo je prema njenoj kući. Kada je došao sigurno je pozvonio na vrata i njezin je otac otvorio vrata. ˝˝˝trebao bih vašu kćer˝˝ Otac je samo blijedo gledo u njega. Rekao mu je kako je njegova kći poginula na raskrižju dvije ulice dalje. Bilo je to prije dva tjedna. Prijatelj se isprićo i okrenuo. Još uvijek se sjećam neke tuge u njegovim očima i kako su mu glasnice podrhtavale dok je pričao. Sljedeće što je učinio koliko se sjećam je da je otrčao do lokalnog groblja. Na ulazu su stajali njezini roditelji i otac je u rukama držao svjeće. Polako je došetao do njih preplašen ali siguran da čini pravu stvar. Zajedno su otišli do mramornog groba. Na ploči uredno složena i čista stajala je njegova jakna. Nije shvaćao. Više mu život nije vrijedio. Iz nekog blesavog razloga poslje našeg razgovora, zašutio je. MIslim da ju je te noći zbilja zavolio... našli su ga obješenog na tavanu, nad onom istom jaknom. Nikad nisam shvatila pravi razlog, ali ono što sam osjetila možda više znači i od samog odgovora.