Analizirajući događaje proteklog tjedna ostajem zatečena do kojih sam granica uspjela suspregnuti emocije. Kao da nisu moje, naučila sam njima upravljati. One su lutke, a ja držim sve konce. Bitna je koncentracija jer bi u protivnom moglo doći do odvraćanja pažnje, drhtanja ruku, ubrzanih otkucaja srca i na posljetku najkobnijeg, ispuštanja konaca.
Možda sam i ja nečija lutka i netko mnome upravlja. Pitam se jesi li to ti? Znaš, željela bih da to ti budeš, jer se u tvojim rukama osjećam sigurno, i unatoč koncima slobodno. Reci, hoćeš li ispustiti konce kad zarežu?
Neću moću još dugo ovako, pokreti su mi premonotoni i trebam novu putanju, novi đir da se vratim u svijet u kojem sam ja vladar svega svojeg, ako je nešto uopće moje, jer osjećam da svakim trenutkom sve moje sve više pripada tebi.
Znaš li da osjećam vjetar i kad ga nema- ili je to samo sjećanje na tvoj dah. Što god to bilo, ugodno je i smiruje me. Poput tebe.. Poput tvog osmjeha: vedrog, toplog, lijepog, i najbitnije: ničim izazvanog.
Zatvorit ćemo oči i i osjećat isto: potpunu predanost a opet slobodu, potpunu distancu a opet bliskost, potpunu nemoć a opet snagu...
Nepotpunost, ranjivost, nesavršenost, prolaznost... a opet.... ljubav... 4
Bilo bi mi lakše da vjerovala nisam lijepim riječima
i da sam mjesto srca hladan kamen poklanjala ljudima
E da sam znala prečicom do tvojih usana
da skrijem se u tvoje krilo dovoljno daleko od svih potjera...
