srijeda, 23.07.2008.

...napokon 14...

onaj proshli tjedan, tj. 8.7. sam napunila 14 godina...hwala bogu...
iako mi bash i niko nije chestito osim starcih,sare,pauline,lorene i ines...
đizz...sara i ja smo taj dan ishle u kino...ah bilo je oke...hehe...napokon
sam widjela ong wiktorijinog dejana...pa hmm...mogu rech da nije ružan...hehe...
ishle smo i sad u srijedu sara,wiktoria,dorotea i ja na trg...nije bilo nikog...
mislim bilo je ljudi al nikog posebnog...hehe...osim nekog dechka na biciklu...hehe...
on je bio neko...hhehehe...wiktoria je priznala da je rasist...hehehehehehe...đoukam se...
zaprawo mi je jako dosadno doma i opche neam pojma kaj da radim...ugl. ležim po cijele dane
i gledam telkach s onim usranim serijaama kaj su swaki dan ili one nekakwe kunolowce il pitaj
boga koje gluposti swe ne...jedino kaj mi je dobro je onaj dr. house kaj ide od ponedjeljka
do petka...hehe...trebala bih wech pochet razmishljat kam chu poslije 8 razreda...a ja neam pojma...
fakat...ono jbt 8 razred chu prowest doma shtrebat da bih se mogla upisat u neku mrwu bolju shkolu...
pa nechu waljda u tekstilnu??!!(bez uwrede ak neko ide u tekstilnu).hmm,kako se osjecham...
pa isto ko i uwijek al josh malo gore...stwarno se mrzim...sebe i swoj žiwot...srce mi je slomljeno...
chini mi se ko da me starci wishe ne shljiwe...pogotowo stari...prije bi me uwijek wodio u one neke duchane
za kompjutere i takwu tehniku i slichno...jest da mi se nije chesto dalo ichi al mi je bilo super kaj smo
stari i ja mogli o nechemu prichat...i imat nekaj zajednichko...a sad...isss fkt se mrzim...ponekad imam osjechaj
kao da sam sama...al onda se sjetim pauline,lorene i ines...samo mi je teshko kaj su one daleko...na drugom kraju grada...
a tu nema nikog...mislim sara mi je najbliže al kad joj pricham o tome kako se osjecham njoj i owim drugima...one samo shute..
kao da uopche ne razumiju to...wjerojatno i ne ali swejedno...i zato swe chuwam u sebi dok jedan dan ne puknem,poswađam se sa swima i
...ah ko zna....chini mi se da se swe promijenilo odkad mi je djed umro...sad u petak je bilo 2 mjeseca...teshko mi je...bila sam fkt
bliska s njim...iako mi je sad predkraj dok je bio bolestan ishao na žiwce...nisam puno plakala...al sad kad se sjetim da ga wishe nema i da
se wishe nikad neche wratit...odmah mi je neka knedla u grlu...i shto je najgore...nikom ne mogu rech kako se osjecham...nikome ne mogu plakati
na ramenu kad se toga sjetim...kad je umro nitko mi nije rekao da je swe u redu...da je bolje da se tako dogodilo i da se nije muchio...
mislim da paulina,lorena i ines su mi rekle al tek 2 tjedna poslije kad sam ishla u dubrawu...to je wech bilo prekasno...a nekad se dogodi
da uopche ne mogu plakati...neka blokada...znam da chu požalit sad owo kaj chu napisat al...kao sa mojom simpom proshle shkolske godine...stwarno sam
u nekim trenutcima htjela plakati...i to jako...al nisam mogla...ne znam zashto al htjela sam puknuti od tog placha i tuge koja se nakupila...
al nisam...i josh uwijek nisam...samo chekamdan kad che se to dogoditi...a imam osjechaj da chu se onda poswađat sa swima zbog toga sto chu im rech u facu shto
stwarno mislim o njima...i ostat chu sama...saswim sama.........uhh...koji post...puffek



Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


owa pjesmica mi je fkt supach...i bash mi je tužna...iako bash ne wolim avril lavigne....


12:55 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.