Sidin jutros na kavi isprid Ferrarija i iman osjećaj da se ona pisma Papilova sa zadnjeg albuma TBFa odvija isprid mojih očiju i ušiju.
Industrija nazovi-zabave u glavnoj ulici, uplate do 19:00 svaki dan
Sa svih strana odjekuju utisci s jučerašnjih uplaćenih listića, te Schalke i Bayer igrali 3-3, lipo san ti reka da igraš na golove, Partizan dobio Zvezdu samo 2 razlike, tribali smo igrat na Inter a ne na neriješeno uglavnom jedna i jedina tema ekipi od 17 do 37 (a kojemu i do 47) je kladiona, parovi, listići i ulozi uz nezaobilaznu konstataciju pas mater, promašio sam samo jedan par za ______ (upišite sami) kuna. Čovječe šta su ogrezli. Nije da se i sam koji put ne kladim, ali ovo je već ovisnost. Znate o čemu pišem, o osjećaju kad neko uđe u kladionu s namjerom da uplati na parove koje je već odredio, i onda zbog razočarenja šta se koeficijent snizio ne da to ne uplati, već izabere recimo čileansku drugu rukometnu ligu i onda uplati nešto iz iste ponude kad je već tu. I tako iz dana u dan. Kako rekoh, Papilova uživo.
Kad malo bolje promislim, u nas u mistu i nema nekog izbora zabave nego ili kladiona ili kafić, a u par slučajeva oboje zajedno. Iako imamo kino, za njega nema interesa (a sićan se da se znalo jako dobro napunit prije jedno 10ak godina), knjižnicu obilaze uglavnom školska dica i to je to. Uz to nisu svi glazbeno ili sportski nadareni, a i otkako se Kikan iz Košuta posvetio poslu u Kaštelima zamro je rad dramske udruge.
Ljudi računaju: uplatit ću nešto sitno pa ako prođe – dobro prođe, ako ne – nije velik gubitak. I tako, u samo 4 godine od otvaranja prve poslovnice kladiona je u Trilju postala takoreći dominantan oblik nazovizabave, a nemali broj ljudi je zarazila ovisnoću gore opisanom, a neke doslovno dovela do toga da im se cili život svodi na kombiniranje i uplate, pogađanje neobičnih koeficijenata i igranje suludih kombinacija s branjenjem na kontraishod. A dobro se sićam dana kad je kafić na čijem se ulazu nalazi kladiona nekoć bio glavno okupljalište mladih od 20 do 30 godina a ne kladioničara ogrezlih u tjednike; pritom nimalo ne krivim vlasnike – oni su tu vidili poslovnu šansu koja ima je objektivno ispala profitabilna i uspješna.
Znanstveno je dokazano da u svakom društvu koje kuburi s ekonomijom igranje igara na sreću doživljava porast u većoj stopi nego u normalnim državama. Jasno: svak se nada brzom dobitku i relativnom bogaćenju, pogotovo kad u mistu u kojem živi i na poslu kojeg eventualno radi ne vidi perspektivu.
Otud toliki broj poznavatelja prvenstvenih rezultata Sigme iz Olomouca u Češkoj ili Tusem Essena u njemačkoj rukometnoj ligi. Nažalost.
|
