duhovno duhoviti duh
petak, 26.01.2007.
Put u srce ljubavi
Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti,
nego snage, ljubavi i razbora.
2 Tim 1,7
Ne boj se nikada reći istinu, a ne zaboravi da je ponekad bolje šutjeti, iz ljubavi prema bližnjemu. Međutim, nemoj nikada šutjeti zbog nehaja, zbog lagodnosti ili kukavičluka. (Kovačnica 129)
Kad sam danas zavirio u Božju Riječ, najprije sam gledao čitanja svagdana, ali u njima me ništa nije posebno dotaklo. Zatim sam vidio u liturgijskom kalendaru da je danas spomendan svetih Timoteja i Tita, Pavlove ekipe, pa sam pogledao čitanja koja su za njih pripravljena. I već u prvom ponuđenom (2 Tim 1,1-8) oči su mi se zaljepile za rečenicu koja mi srce dira. Dalje sam pogledao reda radi, ali znao sam da je to Riječ za mene danas. Kad bih se jednom odvažio na čitanje Biblije od početka do kraja, ispisujući pritom misli koje mi nešto znače, ova bi se sigurno našla na tom papiru. Za mene je to jedan od "biblijskih klasika".
Često se zateknem u razmišljanju kako bih mogao učiniti neko veliko djelo, ali kad se pokaže prilika za to - onda se smrznem. Pogledam na drugu stranu. Ništa ne učinim.
Čemu ta bojažljivost? Zašto je mislima sve moguće, a kad trebam učiniti jedan mali korak, jedan mali pokret rukom, jedan običan pogled, osmjeh - ničega nema. Da bude jasnije o čemu pričam, evo jednog konkretnog događaja:
Prolazio sam Kaptolom sav u svojim "velikim" brigama, a tamo su na svojim uobičajenim mjestima bili prosjaci. Ima ih koje uvijek izbjegavam i ne dajem im ništa, jer prema mome sudu, mogu zaraditi novac i radom. (Moj sud - pitam se kakav je Božji.) Ali ima jedna bakica kojoj volim dati novac, čak i ne samo sitniš. Tako sam prolazio kraj nje i dao joj hrpicu sitnog koju sam imao spremljenu - za nju. Ona je to primila i nastavila moliti za ulje i prašak za rublje, jer, rekla je, ne smije lagati a to joj stvarno treba. I ja sam na nagovor (opet ne sam, nego je bilo potrebno cjenkanje!) izvadio 10, 20 kuna i dao joj. Zahvalila mi je i bila sretna. I ja sam bio sretan.
Tako razveseljen jer sam se konačno odvažio učiniti nešto dobro, ušao sam u Katedralu da popričam s Isusom, da mu se "pohvalim" kako sam se popravio i kako sam puno učinio za tu bakicu. Isus, koji mi često progovara kroz različite male znakove, o tome kako je zadovoljan mnome i mojim djelima, u Katedrali je šutio. Pustio je mene da se radujem kao dijete svojem velikom uspjehu.
I tako pun optimizma i s velikim osmjehom na licu, izašao sam iz Katedrale i s ulaza vidio Isusov odgovor: preko puta, bakica se spuštala prema Trgu, a s njom je išao jedan moj poznanik, prijatelj kakvog možeš samo poželjeti. On na njezinu molbu da kupi ulje i drugo nije zavukao ruku u džep i nagradio je sitnišem, ili pak Jurjom, Josipom ili Ivanom. Ne. On joj je darovao više. Darovao joj je svoje vrijeme, poslušao ju je i zatim, vjerojatno, kupio ono što je trebala.
Ta Isusova poruka bila je tako jasna, tako jednostavna, a ne nametljiva. "Da, vidio sam: dao si dio sebe, ali možeš dati još i više. Cijelog sebe." Njegova mudra šutnja u Katedrali i blagi glas izvan nje, u liku prosjaka i bogoslova.
I samo kratka molitva za kraj:
Isuse,
daj mi snage da se odvažim ljubiti,
daj mi razbora da ne gušim ljubavlju,
daj mi svoga Duha da umijem prepoznati
pravu priliku za ljubav.
Amen!
