01.06.2006., četvrtak
ČEMU SLUŽE PEDERI
|
Jedino čemu svako živo biće služi je- održanje vrste. Kraće, svrha života je produženje vrste. Svrha rađanja je – novo rađanje! Tu sad nastupaju varijacije! Čovjek – na vrhu evolutivne ljestvice – postaje jako dragocjen. Zapravo, što god se više penjemo po evolutivnoj ljestvici, više je truda, više varijacija, permutacija, pokušaja i promšaja, više prirodnih odbira izvedeno da bi se iznjedrio novi skok na toj famoznoj ljestvici. Uvjeti života se mjenjaju, hrane ponestaje (popapali su je, između ostalog!) i evolutivni marangun se dosjetio da je puno bolje (racionalnije) razvijati mozak umijesto povećavti snagu, jer to, jednostavno, traži manje hrane, a uz to, bolje štiti. Tako, kad se čovjek našao na vrhu, već je donio u evolutivno naslijeđe značajni moždani potencijal svojih direktnih i indirektnih predaka. Naslijedio je i mnoštvo instikata od kojih mu je većina smetala, te ih je morao prilagođavati. Nije baš bilo uputno pariti se uvjek u točno određeno vrijeme jer ako je u tom momentu poplava, požar, seoba, napad, glad….parenje je, u najmanju ruku, bilo pogubno. Sasvim je zgodno rješenje da za parenje treba određeni komfor i udobnost, pa čak i estetika (mjesećina, topla lipanjska noć, zaštićena pećina ..). Opet problem! To bi značilo da će se jedna obitelj zaštićena u jednoj pećini međusobno pariti i to od momenta kad se bilo kom članu probude seksualni instikti! Ne valja. Rađat će se mnoštvo dječurlije koja se ne mogu othranit. Ali barba marangun ima i za to rješenje: seksualni instikti se ne uključuju tamo di se naši evolutivni zamorčići sa vrha ljestvice poznaju i bliski su od rođenja. Rezultat koji mi danas imamo je opća, sveobuhvatna zabrana spolnih odnosa među bliskim srodnicima. Posljedica ove zabrane je korisno spolno mješanje što je rezultiralo izmjenom stećenih znanja i općim ubrzanjem napredka civilizacije. Ali još nije sve rješeno! Trebalo je osigurati : 1. Evolutivnu selekciju, tj. da samo najsposobniji nastavljaju vrstu 2. Sigurnost da će se novi potomak roditi u zadovoljavajućim uvjetima (oprema za bebu i te stvari) 3. Zaštitu mame u bebe u najosjetljivijem trenutku (porođaju). Za ovo gore je izmišljena ljubav i «porođajni bolovi». Porođajni bolovi služe da glasanjem žena obznani da nastupa trenutak u kojem zajednica treba pomoći da se bebi omogući sigurnost. To i je objašnjenje zašto porođaj, bez obzira što je glasan, zapravo treba i može biti bezbolan, jer nama nikakvog razloga da boli, ali ima krupnog i valjanog razloga da se na vrijeme i glasno obznani. Ljubav služi da bi se ta emocionalna veza partnera koji su začeli bebu nastavila kako bi partneri «svijali gnjezdo» tj. osiguravali uvjete za doček, prihvat i odgoj bebe. Kako je ljubav prekrasan osjećaj (tako je napravljen), svaki pojedinac želi biti u njega uključen. Prvo, da bi ga doživio i drugo, da bi konzumirao seksualni instikt i instikt «svijanja gnijezda». Ali, zaljubljuju se samo u seksualno poželjne jedinke (opet instikt!), zrele, snažne, hrabre, lijepe, debele, vrijedne, vješte, uspješne ili što li je već na cijeni u određenom kolektivu. Stoga se od puberteta sve jedinke maksimalno trude i angažiraju sav svoj potencijal, fizički i intelektualni, da dostignu poželjne kvalitete. To rezultira strašnim napretkom društva jer se svi užasno trude. Istina iz vrlo prozaićnih razloga, ali evoluciji su bitni samo rezultati. A rezultat je je otprilike takav da nakon što je jedan par spojio (najprije usavršio, pa zaljubio, pa oplodio, pa rodio bebu) ostatak energije troši na održavanje obitelji (traženje hrane, zaštita, odbrana, odgoj i sve te lijepe stvari) te ne ostaje dovoljno prostora za dalnje usavršavanje jedinke «za velika djela». «Velika djela», intelektualna ili bilo kakva traže slobodnu jedinku koja s druge strane nije emocionalno frustrirana, tj. koja ima i ljubav i seks, tj. čvrstu emocionalnu vezu sa drugom jedinkom i zajednicom bez opterećenosti obiteljskim obavezama. Tu nastupaju pederi i lezbijke. Oni nastaju sasvim slučajno. Imaju sve osobine kao i druge jedinke, samo u pubertetu, u određenom trenutku nastane neki emocionalni šok koji ih usmjeri ka istom seksu. Ali ne šok kao greška prirode nego kao metoda slučajnog odabira. Te jedinke, neopterećene dječurlijom, se mogu posvetiti radu za opce dobro. To su motori društva. |
