Kako vidite i po samom naslovu, 2:30 h u jutro.
Ne mogu spavati.
Fali mi on
Oprostite što o tome pišem, ali nemrem si pomoći
Znam da je sve stvar navike te da ću se sa vremenom naviknuti, ali danas mi je baš bilo teško.
Došla sam doma i kad sam uistinu shvatila da je stan prazan, plakala sam satima.
Čuli smo se više puta dnevno. Umire od dosade. Išao bi kući. Ali eto šta ti je život kad moraš zaraditi.
Ja sam priključena u "čelinđ" i čak sam vježbala no ne onako kako sam htjela.
Sutra će biti bolje.
Kako idem u kliniku 21.7. i ako ova vidi da nisam skinula ni kile-poludjet će, ja si kuham čarobnu juhu.
Nije mi plan biti na tome tjednima, jer nije zdravo, ali ću si priuštiti nekolicinu dana čišćenja organizma od toksina.
Pušim-DA, i dalje. No ne namjeravam prestati (to ide svim ovisnicima o nikotinu).
Volim popiti kavu i zapaliti. Jednog dana ako odlučim, onda ću jednostavno prestati kupovati. Za sada, nisam niti spremna, niti ne želim.
I tako, ide sutra utorak. Ja živim za petak kada će se on pojavit na mojim vratima. Živim za 1.8. kad idem na more s njim 10 dana.
Ubija me prazan stan. Eto, ne mogu spavati, a oči mi se sklapaju. Inače priznajem da se malo bojim mraka, ali eto, nije grozno kao ranije.
Prisiliti ću se krenuti prema krevetu uz lagane ritmove Rod Stewarda i pjesmu When I need you....