petak, 30.11.2007.

spašeni.

soundtrack:



utvare.
sjene oko nas.

žeđ prestaje.
prekasno je da hodaš.

navikao si stopala na uhodane korake.
koraci slijede ugažene stope.

proziran i sretan.
baš poput sjene.

a one plešu.
plešu svoj pijani ples.

lakše je sjediti u gledalištu.
pozornica je za budale.



i shvatiš da je gledalište prazno.

da se još jedino ti svojevoljno nazivaš običnim čovjekom.
da nemaš ulogu.

i koraci te počinju slušati.

i nazdraviš svim svojim porazima.
svim neostvarenim željama i propuštenim prilikama.

te tek tada priznaješ da želiš pripadati.

sram prestaje.

molim sve koji imaju bilo kakvu pjesmu (da ne pričam cijeli album) Lollobrigide da mi se jave. šaljite preko neta, ak oćete možete i običnom poštom (da, tolko sam očajna). i platim ako treba.

nedjelja, 25.11.2007.

bolest.

ne bojte se. većinom imam neke optimistične tekstove kad su mi naslovi samoubilački i obrnuto. so, once again, do not worry.

prije svega moram napomenuti da mi je inspiracija za ovaj post bila moooi i njen trenutni post. daklem, zaključila sam da nisam jedina koja blog koristi za izbjegavanje nekih stvari (važnih stvari, stvari koje MORAŠ napraviti) uz još poduži popis ostalih bezveznih navika namijenjenih izbjegavanju.

npr. sutra pišem ispit iz geografije. geografija mi je jedan od onih predmeta kojih ne učim zato jer mi je mamek (ne)sretna kad dođe na informacije, nego zato što mi je potreban za faks.

i tako.
petak navečer kao petak navečer. kao, ima još puno vremena a i zaslužila sam (ne znam čime) odmor pa niti ne pomišljam na bilo kakvo naprezanje moždanih stanica... sve 4 u zrak.
subota. subota je inače dan pospremanja. koje ja inače razvlačim do nekih 5 popodne. tada počinju zvrndat telefoni i željni me ljudi pitaju o planovima di ću, s kim ću i slično van. ja nadobudno da umirim savijest odgovaram da ne idem nigdje jer sam u zaostatku sa svime pa namjeravam učiti. ( ne, uopće ne serem). u stvari mi se nije dalo. ali sam se svejedno osjećala bolje jer sam učinila nešto dobro. bolesna sam. prvo što sam namjeravala jest početi čitati zločin i kaznu. ALI, ne mogu jer mi krevet nije pospremljen. pa onda pospremim krevet. onda me iznenadno spopadne neka velika žeđ. siđem u kuhinju pa vidim mandarine. onda pojedem mandarinu. usput vidim novine na stolu koje još nisam stigla pročitati, pa pomislim sad ili nikad. kad napokon ponovno završim u sobi razmišljam o tome što ću raditi noćas nakon učenja pa odem na internet pogledati tv program. budući da imam OPERU padne mi na pamet da ništa neće škoditi ako pogledam ima li štogod nova na mojih 9 brzih linkova. gle čuda, ima. kao, slučajno primjetim da je već blizu 7, pa budući da ionako neću stići ništa više pročitati ( pitam se zašto) zovem ivanu da odemo do grada na cugu. teško žabu u vodu natjerat.
nedjelja u jutro. nedjelja je najodvratniji dan u tjednu. pogotovo meni. vjerojatno zato što ju poistovjećujem s pritiskom, nedovršenim poslom i grižnjom savjesti. 9:00, pokazuje sat. ne ne kaže glas u mojoj glavici, bio bi grijeh dići se u 9:00, u nedjelju. nema problema, odgovaram mu ja. 12:30, prevlačim se po kući. 13:00, još uvijek. 13:30,ručak je. kao, učit ću poslije ručka. 14:00, poslije ručka. moji idu u goste oko 4, pa odlučujem da ću onda učiti budući da će u kući biti mir i tišina. a do tad bih baš mogla malo renovirati blog, baš je nekako jadan zapušten. ALI taj je poslić bio gotov tek negdje oko 20:00 (opet kažem, bolesna sam, znam.), a tad je počinjala dodjela onih nagrada atletičarima...blanka je bila nominirana za 2. pa, to se mora gledati, to je opća kultura, javlja se ponovno glasić u glavi. i tako. učila(čitaj:podcrtavala) sam ja ipak negdje od 9 pa do pol 11 ali onda sam se sjetila da budući da imam novi dizajn, ljudi će sigurno reći: gle, stalno mijenja dizajne a svaki joj se post usmrdi. tako da sam jednostavno MORALA napisat post.
i mislite da ne vidim što radim??

ne, vidim ja jako dobro.
ali što mogu. bolesna sam.

bar mi ne možete reći da sam lijena napisati post. *belj* :D

samo sam htjela da ga vidite. opsjednuta sam njime u zadnje vrijeme. x)

utorak, 20.11.2007.

slamke.

sve se svodi na njih.
na slamke.

padam sve dublje i dublje. i osjećam da je ovo faza iz koje nema natrag.
neću izaći ista.

živim u drugom svijetu.
živim u svojoj glavi.
živim u knjigama. u tuđim životima.
živim u pjesmama. u njihovim sudbinama.

ali živim sasvim prosječno.
plovim rijekama svakodnevice...
mirnim strujama, kroz široka korita nizina mojih emocija.
slapova odavno nema.

i ne morate mi vjerovati ali samnom je sve u redu.
samo me nemojte krivo pogledati kada na pitanje kako si odgovaram: dobro, ti?

još ipak nisam našla toliko debelu i šarenu slamku koja bi me mogla izvući od iskrenih odgovora.

kao što rekoh. živim u knigama.
što deblje to bolje. što manje spavanja tokom noći tim bolje.
što su likovi u mojoj glavi stvarniji tim bolje, manje je stvaran moj svijet.
što manje slobodnog vremena, još bolje.

jedino ne shvaćam zašto podsjetnici tako prokleto pašu, kao da miluju moje rane,
kad sjećanja ne mogu podnjeti jer osjećam da režu poslijednje končiće mojih šavova.



ovo pisanje je luksuz od kojeg se neću još tako skoro oporaviti.

Designed by tangerine. Picture by estellamestella