petak, 28.09.2007.

I fake it so real, I am beyond fake.

rastrgana na malene dijelove svog tijela promatra te iste komadiće kako bježe od nje.

najbolji način na koji ćete spriječiti pucanje po šavovima,raspadanje jest da legnete u kadu.
i ne pitajte me zašto jer za tako glupu teoriju ne postoji racionalno objašnjenje.

mjesto za slaganje nekih ruševina u glavi...

kad nešto ne možeš dobiti glumi da već jesi pa nitko neće ni primjetiti da ti to treba.
to je najlakši način da dobiješ. jer ako shvate što želiš, budi siguran da ćeš ostati bez toga.

praznog pogleda, pilji u zamagljeni prozor, u tako brze oblake

želiš li zaustaviti vrijeme uništi sve satove. primjećuješ koliko brže prolazi kad nemaš vremena pogledati na sat??
što češće pratiš kazaljke to su one sporije.

toliko hladna...kao da nikad više neće osjećati toplinu...

glumi da ti nije stalo i pokušat će te natjerati na suprotno. jednom kad shvati da je uspio, više neće biti zanimljivo.

potpuno gola...prozirna. odjeća ne pomaže, svejedno vidiš, njene rešetke su prozirne...

i zato shvaćaš da u stvari ne znam. da nemam odgovor na sva tvoja pitanja.
a toliko si me visoko uzdizala.
nije dobro živjeti u oblacima.
i ne mogu ti pomoći.

jer mi samo glumimo da znamo. da smo iznad svega toga.

maska je najbolja obrana.

četvrtak, 27.09.2007.

here comes the sun...and I say it's all right.

ponekad trebaš nečiju ruku. ti. ja ju trebam vrlo često. to je jedna od stvari koje se bojim priznati.
stvar je u tome, što ju stvarno ne volim tražiti.
ali zar ne bi bilo prekrasno kad bi ti netko pružio ruku zato jer to želi. zato jer je primjetio da ti je potrebna. da ne možeš ustati sam.
bilo bi toliko lakše živjeti kada bi uvijek netko sa ispruženom rukom stajao pokraj mene.
spreman da me uhvati, podigne, zagrli ili samo jednostavno potapša po ramenu.

teško mi padaju razgovori kad trebam nekoga nešto tražiti.
iz dva razloga. ako mi taj netko pomogne, pomislit ću da je jedan od onih osoba kojima se mogu obratiti kad više nisam sama sebi dovoljna. to nije dobro, jer to se često pokaže pogrešnim.
drugi je taj da jednostavno ne volim priznati da nešto ne mogu sama, i mrzim nekoga nešto moljakati jer se osjećam kao neki praznoglavi žicaroš.

danas sam posebno osjetljiva što se tiče međuljudskih odnosa pa je vjerojatno tako ovaj post i počeo.
imam osjećaj da sam jedna od onih osoba kojima nije teško davati, za to ne biti nagrađen ali kojima se rijetko kad nešto od toga vrati.
cijeli dan sam se tako osjećala. sitnice.
tata je danas u kući imao neke radne akcije. nešto izbušiti, postaviti neke police i sl.
treba netko da mu pomogne: majka kaže, meni je počela serija. sestra jednostavno kaže da neće.
i, tko ostaje?? ja(koja slučajno ima gripu, i jedva leži u krevetu a kud šta drugo), kojoj je teško reći ne. to je već bio ne znam koji po redu takav događaj danas pa sam pukla i svoje frustracije istresla na ni krivog ni dužnog.
moj stari uvijek ima neku pametnu pa mi je samo reko: dobar je glupome brat. i rekao da može i sam.

ne želim biti sebična. ne želim biti jedna od onih koji moraju uvijek svu pažnju fokusirati na sebe.
ali, jebemu hoću i ja malo pažnje. da me se povremeno pazi i mazi i da me se bez ikakvog povoda pita kako sam i da li što trebam...
zar baš uvijek sve treba tražiti.

možda je ovaj post rezultat frustracija nastalih zbog vrlo lošeg stanja u ljubavnom životu.
ne znam. ako i jesu. nemam se volje oko toga truditi.
možda jednostavno nisam zadovoljna kvalitetom svojih prijateljstava.
ali bolje da ne ulazim u to jer sam se malo prekasno sjetila kopati po takvi stvarima.
a i ne mogu reći da imam loše prijatelje.
možda je u stvari problem u meni.

možda, da ja nešto promijenim, promijenile bi se i neke stvari koje me smetaju.

samo, znate onaj osjećaj kad trebate otvoriti tako neku temu s osobom koja vas već tako dobro poznaje i na koju ste se već toliko navikli, i uz koju vam je toliko ugodno da...postaje neugodno.

i onda odustanete. i onda sam kukavica. ili jednostavno lijena.
lakše je trunuti u svoja 4 zida.

i tu sam došla do točke u kojoj više nemam što reći.
jer vrtim se u krug, i trenutno i ne vidim neko pametno rješenje. nema križanja, samo ravna cesta. bez kraja.

pa sam prisiljena reći, u redu je.

jer tko sam ja da se bunim??

utorak, 25.09.2007.

post. ništa više i ništa manje.

ubijam vrijeme. bum.bum. *it's dead* ... i wish.

hvala moooi.

sluša:

•zastati na trenutak i osjetiti vibraciju doživljaja.
•fotografije.
•kad se u jutro probudim i odraz u ogledalu izgleda onako mačkasto mamurno. potpuno ne umjetno.
•glazbu.
•imati nekog zbog koga jednostavno znaš da se iplati živjeti.


•crtati. to je jedina stvar oko koje se od kad znam za sebe očajnilki trudim. svašta sam pokušala. al kad to nemaš u sebi, jednostavno nemaš.
•kako se suzdržati od plakanja čim uđem u svađu s nekim. ta moja ''urođena mana'' stvarno zna biti užasno nekorisna. sva se zajapurim i nikad ne uspijem izreći sve svoje argumente i onda na kraju osjećam kao da sam ''izgubila'' a zaslužila sam pobijediti...
•kako izgleda život perfekcionista.
•kako izgleda saturnov prsten u živo.
•jesam li u pravu kad vjerujem u astrologiju.


•činjenica da njemački jezik nekom može biti lijep ili privlačan ili god-knows-what...
•ljudska glupost.
•sve što ima veze s prošlošću. stari predmeti: ukrasi, odjevni predmeti, uređaji, namještaj. revolucije, obićaji. nepobitna činjenica da se povijest uvijek ponavlja.
•snaga riječi, melodije, dodira i pogleda.
•crvena boja.


•patetiku.
•iritantno usporene ljude. ima onih kod kojih mi je to simpatično.
•kada ljudi svoju aroganciju i ljubomoru zamaskiraju u ''uvijek-iskrenost'' i ''super-otvorenost''. if you know what I mean.
•šljokice.
•puževe.


•kad bijes iskalim na krivim ljudima.
•što još uvijek ne znam ispeći palačinke. ali zato bez problema skuham cijeli nedjeljni ručak. kužite?

•činjenice da svi ljudi koji me jako dobro znaju misle da nemam srama.
•što me apsolutno ništa ne može zadržati kad odlučim nešto reći ili ispričati. i usput nitko drugi ne može doći do riječi.
•jer ne znam voziti ništa na motorni pogon. većina ljudi mojih godina zna. ... ja jednostavno preferiram bicikle. x)


• da se bar jednom ljudi ne moraju derati na mene kad kartamo belu.
• gramofon. može i polaroid. ... neodlučna sam.
• biti malo viša. i ovdje se dvoumim. zadovoljila bih se i sa noktima koji ne pucaju. x)
• letjeti. na bilo koji način.
• da mogu ponovno proživjeti jedan trenutak. samo jedan. i to će biti dovoljno.

a ja ću ipak reći: uzmite po želji.

ponedjeljak, 24.09.2007.

Love to be in the arms of all I'm keeping here with me.

ponekad je dobro biti svoj.
ali ponekad su potrebne promjene.
okretanje novih stranica...
listanje knjige.

pokušavam se ne zadržavati na jednom poglavlju.

jedna sam od onih kojima su najdeblje knjige one najzanimljivije.

netko će reći da bježim od prošlosti.
može se to i tako nazvati...

ali ja svoju prošlost volim,
ali koliko god mi se sviđala prošlost,
nekako se uvijek više veselim budućnosti.

lijepo je imati uspomene,
lijepo je imati nešto što nam jamči da smo usjekli svoju crticu u nečiju sudbinu.
crticu u kojoj je sadržano toliko slika... toliko zvukova i osjećaja...toliko smijeha...
i toliko suza...
ali znate što??
vrijedilo je.

ne pokušavam prekriti ni jednu brazdu.

neka se vidi.
neka se vidi da sam živjela,
i neka se zna da imam ogromnu želju za urezivanjem još mnogo, mnogo crtica.
jer drvo je još mlado... neki će ožiljci zarasti, neki će potpuno nestati a nastati će još mnogo novih...

spremno ih čekam.

vidici su još zamagljeni...ali kroz maglu se nazire svjetlo.

ne, više nikad neću biti julija.
prerasla sam zadovoljavanje tuđih potreba.

sada je red na meni.

voli vas vaša tangerina, sa svim svojim narančastim sjajem.

Designed by tangerine. Picture by estellamestella