S prvim naznakama noći sve sam mirniji kako mi misli zaobilaze buku i galamu nepotrebnih i toliko oskudnih svakodnevnih naslova koje od života čine pijesak. Na moju sudbinu koja ipak nije sudbina, već moji vlastiti odabir, i dalje sam u svijetu tih turbulentnih naslovnica, nepoštenih do bola, no sada svjestan prolaznosti iste i mogućnosti drugih puteva, poslova. Prsti moje ruke ne šetaju sami već godinama i to me čuva, i to čuvam, posebno jer ona shvaća više nego što pokazuje. Više vremena provodim zahvaljujući književnosti što postoji, sljedeći retke za recima raznih priča još raznovrsnijih žanrova. Kažu da čitatelj živi tisuću života, i mislim da u tome ima nečega istinitog. S druge strane, čitanje ne usporava vrijeme, možda ga tek čini prihvatljivijim suputnikom, pa me ostavi u šoku zapravo koliko je godina proteklo od stvarnog pisanja knjiga koje su mi i ljubav i san. Kada izračunam tjedne obveze, obiteljske koje mi život čuvaju svojom brigom i zajedničkim planovima ili poslovne koje su sada ponešto smirenije, ostanu mi premale brojke da bi me utješile, a čini se kako i zime sve brže prolaze.

Sad mi se rezak zrak okuražen burom sudara s licem, ali i toliko godi duši da trenutak kasnije poželim pobjeći s balkona, iz grada, i zavući se u kakvu fotelju i čitati, pisati, nje se prisjećati. Puno je zalazaka prošlo od kad sam posljednji put bio u našoj ulici, kako nje nema, ni krhkih boja s pročelja pothodnika, ni opojna plesa žutog otpalog lišća toliko nalik njenoj kosi, više nema i djeluje sve kao da je čarolija usnula, čekajući na noć koja će je ponovno rasplamsati, a koja nesumnjivo dolazi. Jesu li njeni koraci i dalje veseli i šire li se zjenice njenih plavih očiju od sreće, dok prolazi pokraj velike rijeke opisane u tolikim knjigama, ne mogu znati. Mogu tek osjetiti i vjerovati u nju i snagu ljubavi koja jedina ostaje uspravna u bitci s vremenom koje halapljivo guta sve pred sobom. Noć je sve bliža, iako je zalazak tek za nekoliko sati, oblaci me sjećaju na stare oblake i morat ću i ja u taj dim večeras otići i poljubiti najljepše usne na svijetu.



Najdraže mjesto

Tapka kiša iznad naših snova
spušta se polako,
a ti nisi ni trepnula,

kad ti je obrvu kap kiše poljubila,

bilo je to moje najdraže mjesto,

Vidim vlak, vidim svjetlo,
noćas se ne vraćam kući.


Dok sanjam te
ZD23