Ljeto je nestalo, a ubrzo i jesen i sve što se činilo važnim stalo je u nekoliko pogleda. Negdje tijekom ljetnih šetnji po uzaludnim shopping i sličnim akcijama, svijet se vratio odakle se nikad i nije trebao izgubiti. Bila je silazila niz strmu ulicu, dugačkim koracima zagledana u svoj mobitel kao što bi i očekivao u ovim danima. Hladnoća Temze nije je promijenila i iako bih svakakve misle mogao pogubiti u tim trenucima, ipak nije bilo dvojbe da je to ona bila. Kasnije, tijekom sljedećih dana vidio sam je vjerojatno na prozoru, iako mi se kasnije učinilo da to možda i nije bila ona. No, opet nikad nitko na tom balkonu nije, osim nje poneke godine kada se vrati. A društvene mreže su to potvrdile, koliko god ih malo ona koristi. Nisam napravio nikakav direktni potez već godinama, i možda bih to trebao promijeniti jer uvijek ima načina. Ljubav razbuktava snove, oživljuje hrabrost i stvara nadu odakle ju je ovaj život već pokušao sakriti.
I ove noći
Niz plave ulice
tamo svugdje te,
i u ovoj noći,
I što pogled tvoj nalikuje,
kao da šetamo kroz polja oblaka,
A što bi svijeta bilo,
i pola zvjezda bih vidio,
za tvoj osmijeh
i u ovoj noći.
ZD, i nakon četrnaest godina od kad sam te upoznao
U danima prosinca
16 prosinac 2018komentiraj (1) * ispiši * #
