Srećom, ljeto je počelo nemirnim vremenom koje mi donosi smiraj kada je najpotrebnije. Par napisanih riječi na papiru razbuđuju moj stvaran život, razmagljujući ostatke zabluda i privremenih zadovoljstava. Trebao bih reći i grešaka, ali zapravo svi putevi vode u Rim, bili oni ovakvi ili onakvi naposljetku se ponovno susreću i za trenutak plove istim putima. Oduvijek sam htio biti pisac i tješi me zapravo što ću to uvijek i biti, barem dokle budem tražio Mjesec iznad krovova. Posao i drugi život uzimaju mi previše vremena, previše sata, dana i živaca i nekako bih se morao prisiliti da to promijenim. Posebno kada znam svoj smisao i kada izbjegavam uzaludnost poslovne utrke koju nam mediji sada već toliko direktno nameću. Noću, kada pronađem nešto prostora, a vrućine još nisu takve da se od njih moram skrivati, sve češće ipak pronalazim sebe u porukama koje su ostale iza mene. Poželim pisati i vjerujem da ću se uskoro ponovno pokrenuti i završiti svoj drugi roman, a onda i s puno želje započeti i novi koji bi trebao biti duži i osobniji. Neću se pretjerano obazirati na godine jer one su zaista relativne. Ako me tko promatra s planeta koji kruže oko zvijezde Wolf 1061, gleda me zapravo dok tražim njene poruke ispod moje klupe na 2 katu srednje škole. Moj je osmijeh neprolazan kada pronalazim poruke i kada naslonjen na školski prozor promatram kako izlazi nasmijana i razigrana, plave kose duže od mojih najduljih snova. Rozi remen i jeans hlače, a imala je i tamnoplavu trenerku Umbro. Što mi sve noć donese kada se prepustim.
Vrijeme leti, ako ga uopće ima,
dok me nosi stara zima,
prema snovima,
sve je možda tek, u tvojim očima.
zd18
Iznad krovova
03 srpanj 2018komentiraj (0) * ispiši * #
