Evo u mojoj sve vecoj znatizelji prema `zapadnom` jeziku odlucio sam probati napistai i prvu pjesmicu na engleskom.Jedna me slika nekako inspirirala i pruzila onu svjetlost na krjau tunela.
Prije same pjesme svakako bih zelio cestitati sestricni rodendan i pozeliti joj sve najbolje uz puno zdravlja i najvaznije srece u ljubavi pa nek svi putevi budi obasjani toplom svjetloscu...

Silver wings




Rain drops throug my face
on the bridge that has no end
darkli river makes me cathced
at here shiny painless land

All the dreams forever crashed
`Sorry boy` when she said
calling sorrow in my head
while as a queen she pretend

Frozen storm now id dancing near
as my grey life,i try to kill
bretahing slowly,so lonely i fell
but evry blinding thing was now clear

The wind felt like it`s winding me
so I take a step that set me free
Falling down i was flying for real
seeing blast of silver wings

.............
Svidjela mi se pa ju ovako lako mogu zmaisliti kao tekst neke pjesme koju bi recimo Norah jones otpjevala..nebih rekao d aje pjesma tuzna jer daje nadu i pokazuje u zivot koji nezavrsava vec se u leptira pretvara :))

Ispod kape vec mi se lagano skuplja znoj dok prolazim,ovaj put suncanom ulicom koja se razmahala nevedienom toplinom za ovo doba godine.iako sma krenuo prema gradu pogled mi lagano zastane na obliznjoj livadi ispred osnovne skole.Grupa djece razbacana po livadi slusaju s neprekidnim pogledima uciteljicu koja im ocito prica nesto zanimljivo.Primicem se blize kako me sjeta vuce sve dublje u moje djetinej doba ,da osluhnem vlastita sjecanja.
Uciteljica im kao i meni nekad moja,pripovjeda pricu o velikim Austro-Ugarskim ratnicima koji su sagradili tolike utvrde po gradu(valjda sigurno 15tak) spajajuci ih istinitim tajanstvenim tunelima.Sjecam se kako sam se kao klinac osjecao ponosnim sto zivim u gradu koji posjeduje tolike legende,u gradu sto je stariji nego bih ikad mogao zamisliti.Kao djeca trazile smo te legendarne tunele i jedan drugog strasili o ljudima sto su se zivi izgubili u tim takozvanim katakombama.Po cijele bi dane jurisali po Areni ,penjali se i spustali tolikim gradskim brdima,setali po okolnim sumama uzivajuci u tom povijesnom okruzenju,strahujuci i od kanalizacije koja je vjerovali ili ne jos iz Rimskog doba siroka i duboka.
I danas se sjecam price o starom histarskom kralju koji je prije tri iljade godina (kako bi nam govorili tad) ostao sma sa svojim narodom zatvoren pred Rimskom najezdom.Hrabro se boreci legendrani plemenski ratnici Histra s lakocom su odbijali Rimljane sve dok im nepoznati Rimski konjanik nije nadmudrio prekinuvsi im dotok rijeke.Shvativsi sto se dogada zadnji su pripadnici Histra pocinili suicid bacajuci se s zidina svoje utvrde.
Odrastajuci na mjestu na kojom su toliko ljudi,toliko naroda odrasli osjecate se poput duha koji je dobio priliku jos jednom okusiti dah zivota.
Napustio sam djecu njihovom uzitku i produzio Kastanjerom -mojim kvartom kojim se najvise ponosim.
I o njemu su sezale razlicite price,o ukletim duhovima s Rimskog groblja koji su nocu za maglovitog (sto je cesto bio slucaj) vremena vrebali u svim tim ulicicama straseci nove stanovnike.
Na dasku vjetra dopustio sam sebi da zamislim nepokorivu rimsku vojsku vodenu carom Vespazijanom kako se sepiri gradom hrabro iskazujuci svoju nadmoc,da zamislim strasna vremena koja su dosla u srednjem vijeku u doba Venecije kada je kuga vladala a prozori su bili zacementirani te se rjetko izlazilo,da zamislim nesutrasivu Austro-Ugarsku ratnu luku iz koje isplovljavaju brodovi koje je i James Joyce opisivao,da zamislim jednog od najvecih vojskovoda Napoleona kako zdusno pozdravlja vjetar koji mu miluje lice bas kao sto sad meni an tom istom mjestu radi.
Toliko ljudi,toliko prica ,a mozda je i najzanimljivije sto je stanovnika uvijek bilo isto - do 60 tisuca,sto je samo po sebi idealno.Naime odrastajuci znao si taman toliko ljudi da se osjecas sigurnim i taman toliko nisi znao da ostane osjecaj velikog grada koji jos treba otkriti.
Mnoge se pricalo i o Americkom bombardiranju u 2sr ali i o teskom stradanju starog talijanskog stanovnistva nakon rata,koji je jos jednom posve promjenio sliku ljudi koji ce zivjeti u tom prastarom gradu.Dolazak ljudi sto slavenski pricaju Hrvata,Srba,Crnogoraca i drugih cijeli je grad obojio u drukcije boje,ali povijest i price uvijek se pricaju `uz vatru`.
Sjecam se i ponosim sto je bas moj Kastanjer bio prvi Hrvatski kvart u gradu s doseljenicima iz drugih krajeva Istre jednako kao i iz drugih djelova tadasnje Jugoslavije,nanovo izgraden podno AU utvrde Monvidala prije vise od stotinjak godina,kvarta iz kojeg je i ona,nekim cudom ili sudbinom bas je ona zivila kraj mene 10 godina prije nego smo se upoznali.
Tako je lijepo naci nekog novog iz grada koga nisi ranije znao i imati sve zajednicko s njime pricajuci satima o recimo velikoj pljacki HAKa iz polovice devedesetih (kada su svi klinci mladi od 17 pojurili prema razbijenim vratima skladista slicica,sjecam se da sam nosio 5 velikih kutija slicica a policijske sirene su jurile prema nama :),ili recimo o `oluji stoljeca` koja je `96 s velikom pijavicom harala gradom a zbog koje su i danas osjeca ogromna praznina izmedu kvartovskih stabala.
O istim skolama,profesorima,ljudima da ne govorim,toliko toga sto te povezuje s nekim koga nisi zapravo ni znao ali se istim zivotnim putevima krecete.Posebno mjestu ponosu zasluzuje prof.enes Kosic kojime prilicno oblikovao iako me ponajmanje matemtaiku ucio....Unatoc tome i dalje je jeidni profesor kojem su eto i jucer maturanti uzvikivali `Kosic je car`sto se gotovo nemoguc epostize kod ucenika.Izuzetno mi je drago da su i moji iz `Lipe` koji su u vrijeme mojih maturantskih dana bili 2srednje,nastavili ponosan niz i jedini slavili `kako treba` taj dan prskajuci i bacajuci svasta (zao mi je sto se mnogi ne vesele i kao daju brasno Crvenom Krizu koje vjerujte nikad ne zavrsi u tim rukama) bojeci skolu u sarene boje.Primjetio sam i uvijek-vesele cure u kupacem kako jure kroz grad na opce veselje muskih ociju.
Ponosan sam na tu moju vec spomenutu srednju `Lipu` koja uvijek ima isti profil ucenika,jedva prolaznih ali jednako zenskih i muskih i naravno sto su svakako najlijepse cure tamo (uz nju naravno),nesto kao razvrstavanje kroz domove u Harry romanima...na to bi se svako dicio. (kaze jedan lokalni vic: zasto su cure na Kastanjeru tako lijepe...pa jer idu stalno gore dolje pa su u kondiciji :) .....Bas tih sedam brda koje nikad nemogu pobrojati :))...al da probam...Monte Ghiro,Monte Zaro,Kastel,Monte Magnio,Veli Vrh,Vidikovac i naravno Kastanjer (valda sam uspio) daju konacni oblik grada koji je svakako lako prepoznat.Te ogromne nizbrdice na kojima sam skate i bicikl vozio godinama,te tolike uzbrdice na kojima sam `vjezbao` izdrzljivost potpuno su me obiljezili ,cak nebih mogao ni zivjeti mozda na nekom ravnom reljefu kad se bar 3-4 puta na dan spustam i dizem stotinjak metara dugackim ulicama.
Ziveci kroz stope kojima su tolike vojske,toliki carevi ali najvaznije tolika djeca odrasla daje vam osjecaj velikog postovanja prema proslosti.Ponosim se i sadasnjosti i tome da predrasuden mrznje ima manje negoli drugdje,pa mozete uzivati u nestasnim pogledima mnogih malih Roma kako ujutro jurisaju pream oblieznjem Romskom vrticu,mozete krenuti putem talijanske skole i bez obzira naravno na nacionalnost upisati se u nju,mozete susjedima cestitati Barjam jednako kao sto ce oni Bozic vama,mozete vidjeti djecu kako nose Makedonske salove jednako kao i talijanske zastave,mozete cestitati mnogim Srbima pobjedu na Eurosongu koju oni proslavljaju bez ikakvog uznemiravanja,na plakatima grada cesto se poziva na proslavu pravoslavne Nove godine,bez nekog loseg naboja pjesme Thompsona se jednako slusaju i uz njih se zabavlja a ne mrzi...Mozda bas zahvaljujuci tom raznolikom stanovnistvu i svijesti o jednakosti grad je zaobislo razaranje Domovinskog rata ,te sada u svojoj 3010 godini neki kazu i dalje ostaje na legendarnim pricama koja mala djeca slusaju po zelenim livadama,starim utvrdama,Vespazijanovim stepenicama i hramovima te razlicitim crkavama - jednako Bizantskim kao i Rimskim.
A ljeti u ovo doba gotovo milijuni turista se izmjenjuju kroz uze srediste grada od zabavnih Japanskih umirvoljenika do zanosnih crnoputih Francuskinja,noseci time okus modernog svijeta sa sobom.
Odmalena se takoder naucite da svaki i namjanji prokop kanala rezultira novim pronalaskom tisuca godina starih predmeta (nesto zaista fascinatno).Uz sve te i jos mngoe druge nespominjane stvari vracam se iz misli i silazim iz kvarta koji je nocu tih i samotan iako je tek par ulica dalje srediste grada,on ipak ostaje jedinstven i tajanstven.
Kad se sjetim tako djecjih dana dopustim sebi i onaj iskreni osjecaj djeteta koji se zapravo posnosno i zadivljeno nalazi pred slikama -starih vilinskih vremena.

Duboka poslovica: Kad dan dode gledaj ocima,nemoj nastaviti gledati mislima....
Oslobodi srce i razum predrasuda i msili koje te vode uvijek istim rjesenjima i pogledj svijet ocima onakav kakav je zaista...

..Prije par minuta na balkonu sam razmisljao o svojim drustvenim odnosima grdeci sunce sto odbija iako je vec kasno prepustiti nebo zvijezdama-mojim saputnicama.Da bih nastavio malo cu se vratit par noci unazad gdje sam odlucio nakon par mjeseci nekog zvati van (naravno mislim na `other girl`).Nasao sam njenu MSN adresu,uletio i ispalo sve super cak mi se i svidjela dodatno zbog velikih slicnosti.
Trebao bih sad izaci s njom van,kad smo tako par sati ove dane pricali,bolje reci smijali se i prepricavali gradske price iz razlicitih gledista.
Zvao sam sutradan best frendicu koa studira u ZGU i ona mi nakon prvotnog odobravanja sto sam zvao nekog van ,spustila munjevito na zemlju.
Znase-vec-ko (zvuci pomalo kao Harry Potter knjige) je naime kupila auto i vec lagano za pogodit auto je iznad mene koliko je i mjesec sada.Moja se `draga` iako ima 18 god. vozika odnedavno u Toyota Yarisu na kojem sam ja i prosao vozacki.Nije stvar u novcu,zaista mi je drago da je,ako je sretna,ali je stvar sto sam ja pokusao uporno stedjeti za nekakav polovni Fiat Punto misleci da cu time nesto promjeniti i mzoda stvoriti u povrsnoj slici sebe veci znacaj (nekad sam bas uporan u svojem videnju svijeta).
Sad se to rasprsnulo kao moral zapadnih zemalja,te je ona-ili-sudbina opet slikovito objasnila kako je nedostizna.Njezina ce arognacija i umisljenost profitirati time zasigurno.
Cini se glupim to reci,ali znam da ona nie takva jer znam ju odmalena znam ju kad sama nocu ide i znam kakav izraz lica ima(od njenog vodenja psa u setnju i duge plave kose na vjetru pa do plavog skutera i njene duge smede kose na vjetru),znam da nismo imali srece(shvatio sam da niej da nisam ja imao srecu,nego jednostavno nas dvoje nije imali srecu medusobnu) da je njen ex predugo bio prisutan,i da je moja ex dugo krila mi prilike,znam i da je zivot od nje stvorio Zmaja a ne Djevu) znam i da sam s 17 bio daleko premlad za ozbiljne osjecaje,znam i da me to uhvatilo prerano...ali znam i da sve ima smisla.....sto god govorili ljudi....ostajem Mulder vjerujem u nadnaravno : ))))

Dotaknem hladan san
kao vitez radostan
kada svoju djevu ugleda

Oci kestena
kisa jesenja
lijepa i tiha pogleda

Rijeci suvisne
kada vjetar zapuse
topao me dah zagrije

A tuzne modre usne
svoga zlata vrijedne
u smedem se liscu izgube

Moja najdraza pjesma davno napisana,neimenovana....