168 sati

četvrtak, 09.06.2011.

Dan 4.

Jutro je! Ooo da! Jutro je!
Baš se ne sjećam kako sam se sinoć dovukao do kreveta. Sudeći po količini pivskih boca na balkonu, bilo mi je poprilično zabavno.
-Izgleda da sam popio previše!
No mamurluk jedini put u mom životu nije djelovao na mene. Osim dosadne glavobolje koja me pratila od kada sam otvorio oči. Hitro sam se spremio i pohitao na istu plažu ispod hotela koju sam posjetio dan prije u društvu svoje majke. Čvrsto sam odlučio da ću iskoristiti priliku i prići 'zlatnoj djevojci' unatoč tome što je bila u društvu postarijeg gospodina. Čim sam stigao primjetio sam ju, kimnuo sam joj glavom i nasmijao se, digla je pogled sa knjige i učinila je isto te se nastavila smiješiti. Primjetio sam da pokraj nje na drugoj ležaljci sjedi već spomenuti gospodin koji me nekako mrko gledao pa se nisam još uvijek usudio prići, barem ne dok god je on u blizini.
-Odlučio sam! Čim se udalji prići ću joj i pokušati se sporazumjeti kako god znam i umijem! Nedugo nakon moje odluke i dogovora sa samim sobom, gospodin se digao i otišao prema štandu s voćem.
-Pomislio sam: '' To mi je prilika!''
Odvažno sam se ustao s ležaljke i krenuo prema njoj, gledajući samo u nju, nisam obraćao pozornost na to di stajem i kako hodam pa sam stao na nečiji pojas za vodu te se skoro raspao u sto komada pred njenim očima. No međutim, uspio sam nekako održati ravnotežu te nastavio hodati prema njoj razmišljajući kako i kojim rječima ću joj se obratiti. Srce mi je lupalo toliko jako da sam jedva mogao čuti vlastite misli. Preznojio sam se u trenutku, duboko udahnuo. Kleknuo pokraj njene ležaljke te joj uputio slijedeće riječi:'' Hy, my name is ....., I wanted to do this since I first saw you. Do you speak english?'' Na što je ona odgovorila:'' Hy! Yes, I was thinkg the same thing! Yes I speak english! My name is Marlene, nice to meet you! I was hoping you'll find a way to talk to me already!''
-Doduše, izgovorila je to nekim čudnim naglaskom pa sam razumio da se zove Anna.Već tada sam imao osjećaj kao da je cijeli svijet moj jel me nije otpilila kao zadnjeg papka te se htjela upoznati samnom!
Pitao sam ju odakle dolazi, rekla mi je da je iz Norveške i da me primjetila prvu noć u gradu te da se nekako nadala da ćemo se opet sresti. Nakon toga sam ju pitao da li je čovjek sa njom njen otac, na što se ona nasmiješila i odgovorila potvrdno.
-Ipak joj je bio otac, znao sam!
Primjetio sam kako se njen otac vraća sa štanda s voćem te sam brže bolje požurio razgovor i pitao je ima li što u planu večeras. Odgovorila je kao iz topa da bi joj bilo jako drago da izađe samnom van. Bio sam sretan poput malog djeteta. Sve do trenutka dok ju nisam pitao i zadnje pitanje toga dana a to je do kad ostaje. Odgovorila mi je da joj je danas zadnji dan ovdje te da sutra rano ujutro ide natrag u Norvešku. Oblio me hladan znoj. Nisam znao što bih rekao pa sam nešto promrmljao u stilu: ,,Okej, vidimo se onda navečer''! U petnaest do devet ispred hotela! Na što je ona odgovorila da jedva čeka. Nasmiješili smo se jedno drugome te ostatak dana izmjenjivati poglede. Bio sam presretan sto ću ju napokon vidjeti večeras na samo. Stvorio sam scenarij u glavi, kako ću ju dočekati ispred hotela, kako ćemo otići popiti piće, šetati, nešto negdje pojesti, svirati nam omiljene pjesme na plaži te se naposlijetku poljubiti.. Došlo je vrijeme da se krene s plaže. Prije samog odlaska dotrčao sam do nje kako bi ju podsjetio za naš dogovor na što je ona rekla da ne budem lud, da jedva čeka da se vidimo večeras!
-Mojoj sreći opet nije bilo kraja! Vratio sam se u apartman pjevajući, skakao sam od sreće i samo sam nas zamišljao zajedno. Ništa drugo mi nije bilo važno.
Okupao sam se, namirisao te isprobao milijun odjevnih kombinacija za tu večer. Sve je trebalo biti savršeno! Osjećao sam se poput mladoženje pred ženidbu! Nakon što sam se spremio za veliku večer, odlučio sam krenuti dvadesetak minuta ranije od planiranog kako bi stigao na vrijeme. Po putu sam nabasao na nekakav štand sa simpatičnim narukvicama. Prilično su mi se svidjele pa sam odlučio kupiti jednu za sebe i jednu za nju, kako bi imali iste te da me ima po čemu pamtiti. Na mjesto dogovora sam stigao desetak minuta ranije. Čekao sam trenutak kada ću joj opet ugledati lice, čudno skroz, ali kao da mi je falila a vidjeli smo se prije svega par sati.
-Kucnuo je čas, petnaest do devet je!
No međutim još nigdje je nema, ne pojavljuje se. Pomislio sam kako je to tipično za cure jer uvijek kasne bar pet minuta. No prošlo je petnaestak minuta i bilo je točno devet sati a ja sam i dalje čekao i čekao, ljudi su dolazili, ljudi su odlazili, prolazili pored mene. Toliko ljudi a ni jedno od tih ljudi nije osoba koju najviše od svega želim vidjeti. Prošlo je novih petnaestak minuta. Bilo je devet i petnaest. Na trenutak sam pomislio kako me izigrala i nasamarila te da je obična flertuša no spustio sam pogled u ''naše'' narukvice koje sam držao cijelo vrijeme u ruci te mi je nešto govorilo da to nije slučaj, da ona nije takva. Ljut na cijelu situaciju popeo sam se ispred samog ulaza u hotel ispitujući ljude jesu li vidjeli sličnu djevojku u proteklih pola sata u blizini.
-Nitko mi nije dao potvrdan odgovor. Bio sam očajan. Odlučio sam prošetati par krugova rivom i pokušati opet nekako naletiti na nju.
No međutim, ovaj put nisam bio te sreće. Ta moja šetnja se otegnula na sat vremena, znači već je bilo oko deset sati i petnaest minuta. Odlučio sam jo jednom otići na mjesto između šetalista i plaže hotela gdje smo se dogovorili naći. Stajao sam tamo jos nekih dvadesetak minuta te sam bijesan na cijelu situaciju odlučio otići u hotel i zamoliti na recepciji da ako ikako postoji šansa da kontaktiraju sobu u kojoj se ona nalazi. To sam i napravio, objasnio sam im da se cura s kojom sam se trebao naći imenom Anna nije pojavila, da se brinem, da je iz Norveške te da sutra ujutro rano odlazi i da se nismo uspjeli pozdraviti. Na što sam dobio odgovor da mi ne mogu pomoći zbog toga što ne smiju odavati nikakve informacije o gostima nikome te su me zamolili da se udaljim iz hotela ako je moguće. Na što sam ja doslovno poludio, napravio scenu i rekao da mi pozovu šefa recepcije i da želim s njim razgovarati. Pojavio se pristojan srednjovječni gospodin koji me saslušao i mirnim glasom rekao da će vidjeti što može napraviti. Ponovio sam i njemu da se cura zove Anna te da je iz Norveške s ocem stigla te da sutra putuje natrag. Gospodin mi je odgovorio da se u njihovom kompjuterskom popisu gostiju ne nalazi nikakva Anna iz Norveške. Nisam želio vjerovati u to te sam inzistirao da ponove pretragu. Iza mene je stajala starija gospođa koja je sve to pomno promatrala. Gospodin s recepcije mi je rekao da postoje samo četiri gosta iz Norveške koji se trenutno nalaze u hotelu te sam ga potom zamolio da mi pokaže na monitoru koji su to gosti. Odgovorio je da to nikako ne smije i da bi zbog toga mogao izgubiti posao. U jadu sam spustio glavu ne znajući što napraviti. Kada se iza mene začuo glas:'' Dajte dečku da nađe svoju curu, pa zar ne vidite da je to ljubav?'' Bila je to starica koja je stajala čitavo vrijeme iza mene i pratila cijelu situaciju. Gospodin na recepciji je reagirao, zakolutao očima te okrenuo monitor prema meni i pokazao mi je sve četiri osobe iz Norveške i nisam mogao vjerovati među njima je bila i moja 'zlatna djevojka' imenom Marlene!
-Skoro sam zaplakao od sreće!
Zamolio sam ih da ju nazovu u sobu i zamole da siđe u predvorje hotela. Bilo je već poprilično kasno pa je gospodin s recepcije to odbio napraviti rekavši mi da to stvarno ne bi smio i da je već dovoljno riskirao samim tim što mi je pokazao goste na monitoru. Došapnuo mi je da ako hoću da mogu sutra ujutro u sedam sati doći ispred glavnog ulaza u hotel, pričekati, te da ćemo se 'zlatna djevojka' i ja sigurno vidjeti na njenom odlasku iz hotela!
-Bio sam tako tužan, nisam znao što da mislim. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu. Ponovno sam se osjetio tako prazno. Emocije su se ugušile, sve je nestalo, moj svijet se srušio.
Ostatak večeri sam proveo svirajući gitaru uz ogromne količine alkohola na plaži sa mojim morskim prijateljem kojeg sam upoznao tu večer, Mađarom imenom Vlad. Jako dobar i iskren čovjek, koji je začudo imao stpljenja i živaca za moje ne baš trijezne priče i jadikovke. Tješio me govoreći kako će sve biti okej, da je on siguran kako je ona htjela doći i kako mora da se dogodilo nešto neuobičajeno što ju je spriječilo. Na trenutak sam osjetio žaljenje prema Vladu jel me čovjek samo htio utješiti no nije imao pojma koliko me te njegove riječi još više bole i lome. Ostatak večeri mi je skroz u magli, sjećam se pjesme, sjećam se suza, sjećam se boca pive, puknute žice na gitari i naizgled izgubljene ljubavi...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv